Dr. Maljavac: Naočale

m_mŠto se dogodi ako istovremeno popiješ plavu i crvenu pilulu (one iz Matrixa), razmišljam u sebi dok sjedim na kavi s frendicom u Monokiniju. Dva stola dalje crvenokosa gospođa srednjih godina svojoj plavokosoj prijateljici naglas čita moj članak iz Novog lista o poskupljenju cijena u jednoj od opatijskih kavana. Ovo s cijenama vam je za peticu, dobaci mi kasnije crvenokosa i ja se sjajim od ponosa. Eto još jedne kavane u koju neću zalaziti neko vrijeme i piti kavu za 15 kuna. Krajičkom oka uhvatim naslovnicu NL-a na kojoj svijetli izjava Milorada Pupovca, nešto u stilu: “Jebeš ovaj i ovakav nacionalizam HDZ-a i liberalizam SDP-a”. Eto još jednog političara koji mi krade ideje. No, to je u redu, i ja stalno drugima kradem mudre misli. Kako je sretan bio Adam, za sve čega se sjetio mogao je reći da je on to prvi smislio. I ovoga se isto već netko sjetio… A ja mislim nešto u stilu – jebeš film (Matrix) u kojem ti sve kažu u prvih 15 minuta i onda te idućih sat i pol vremena natežu sa specijalnim efektima i borilačkim vještinama. Kada sam to rekao jednoj kolegici s faksa popljuvala me je zato jer ne kužim kako je Keanu Reeves najzgodniji muškarac na svijetu i pritom sjajno barata karate udarcima. Voljela je ona i Ivu Sanadera koji joj nije bio zgodan baš ko Keanu Reeves, već tek nešto manje, ali je zato smatrala da je najmudriji čovjek u svemiru. Pa mi onda padne napamet kakav bi to čovjek bio istovremeno SDP-ovac i HDZ-ovac i kako obje stranke u sredini svojih akronima imaju slovo D. D kao Dosada… Op, frendica mi nešto priča! Bila je na vjenčanju, kupila nove cipelice i haljinicu (za ovo drugo nisam siguran) i bila je baš lijepa. Upisala je tečaj nekakvog plesa i time je baš oduševljena. Sad je na meni red da kažem nešto zanimljivo. “Jesi znala da su Tin i Lovorka bili zajedno u srednjoj? Kaže mi Lovorka da su bili zaljubljeni poput malih mačića, štogod joj to značilo…”, kažem. “Pa naravno da znam! To valjda znaju svi osim tebe, Marino! No opet, da i svijet propadne, ti to ne biš primijetio”, zafrkava me frendica. Pita me ako idem šta van, jesam li bio u kinu u zadnje vrijeme… “Ne, radim, imam dosta posla”, branim se nekako uvijeno i pomalo neuvjerljivo. “Gdje ćeš za Novu godinu?”, uporna je ona. Umjesto da joj kažem da ću raditi i za doček, pitam je što se dogodi ako istovremeno popiješ plavu i crvenu pilulu (one iz Matrixa). “A bo. Onda si valjda ko mi sad. Malo se bunimo, malo ne”, kaže frendica.
azra_ravno_do_dnaSve generalizacije su krive, uključujući i ovu. Konstruktivna pasivnost nekako je, čini se, uvijek bolji (ili češći) izbor od pokušaja neposrednog mijenjanja vlastite okoline. Che Guevara je danas ionako, kako netko reče, tek Viagra za srednjoškolce. “Ne moreš promenit svit”, rekao mi je stari nekih milijun puta. No, promjena mora krenuti iznutra, još je jedan klišej iz priručnika za samopomoć koji stoji na mom noćnom ormariću. Teret svijeta s ramena neki pokušavaju skinuti heroinom, drugi idu u crkvu, treći se bave sportom kako bi im se u krv ubrizgao endorfin… Štetnost po organizam kod ovih metoda uvelike varira, iako su u krajnjoj liniji sve jednako neučinkovite. Ja si svoj “teret svijeta” obično skidam pričama. Zato volim odlaziti na proslave rođendana, jer se tamo zna čuti dobrih priča. Iako ne uvijek. U gradu sam prije nekog vremena sreo starog frenda koji me je pozvao na rođendan. U njegovoj konobi negdje na Grobnišćini u jeku proslave dominirali su milozvuci Škore i ekipe, praćeni hrapavim domoljubnim glasovima pijanog društva, i meni je bilo malo žao što sam došao. Osim toga, gotovo nikoga nisam znao pa sam u glavi razmišljao o jednom nadrealističkom filmu koji sam davno gledao. Budući da se redatelju kad je pisao scenarij nije dalo smišljati imena, sve je likove u filmu nazvao Frank. To i ja ponekad radim kada sam u dosadnom društvu ljudi koje ne poznam, pa sam tako te večeri sve prisutne zvao Goran. Uključujući i ženske osobe, što mi je donijelo nekoliko zbunjujućih pogleda od strane pripitih domoljuba. I onda netko potpuno neočekivano pusti jednu baladu od Azre, zvuk se stiša, rulja se umiri, ljudi posjedaju i krene priča. Goran kaže kako se jednom napio ko guzica i da se probudio na klupici na autobusnoj stanici na Zametu, nemajući blage veze što tamo radi ni kako je ovdje dospio, budući da živi na sasvim drugom kraju grada. Drugi Goran kaže da je prošli vikend popio tri litre medice i da svejedno nije povraćao. Samo su ga u jednom trenutku izdale noge, pa je pao na pod i prdnuo. Nitko mu se nije želio približiti i vidjeti ako je dobro, jer je smrad, kaže, bio neizdrživ. Nakon još nekoliko Gorana koji su opisivali svoja razuzdana pijanstva te boje, oblike i mirise svojih rigotina do detalja, dođe red i na Sulju. “Ja sam neko jutro kad sam se vratio kući zakopao svoje naočale u vrtu”, rekao je i svi su utihnuli za trenutak, čekajući poantu. No, u tom trenutku opet se začula glasna muzika iz zvučnika, a ja sam mrzio sebe što se osjećam kao Goran. Jer želio sam biti Suljo.
knjige_otvorene_smAko crna kutija uvijek preživi, zašto se cijeli avion ne napravi od crne kutije? Vjerojatno zato jer ne bi mogao letjeti… Faksom je stiglo pismo, apel štoviše, iz riječkog Hrvatskog društva književnika, čiji članovi brane dogradonačelnika E.G. Deškovića koji se prije nekog vremena našao u vihoru internetskih afera, gdje ga se, između ostalog, proziva za “lajkanje” protofašističkih grupa na Facebooku. Užasno je što mu tako nešto predbacuju ljudi koji su ne-književnici i ne-znanstvenici, pišu zgroženi HKD-ovci. Riječki HKD osnovan je nedugo po završetku sapunice nakon koje se Hrvatsko društvo pisaca odvojilo od Društva književnika i u svoje je redove primalo sve ljude koji su voljeli književnost, neovisno o tome jesu li nešto objavili. Sada to isto društvo brani čovjeka koji se sramio toga što je književnik (na predizbornim plakatima, koji su povučeni nakon što se ispostavilo da još nije diplomirao, pisalo je da je kulturolog) i uskraćuje pravo ne-književnicima (štogod ovaj termin značio) da polemiziraju o književnim djelima. Razmišljam o tome kako bih reagirao da mi netko ispred kuće izgradi neboder i još mi kaže da se ne smijem buniti jer nisam arhitekt. Treba li uopće reći da je Dešković potpredsjednik riječkog HKD-a? Pokušavam smisliti neku efektnu i istovremeno mudru izreku, nešto u stilu Milorada Pupovca ili liburnijskih PGS-ovaca… Naši vlastodršci tromi su poput crnih kutija, ali uvijek prežive, čak i kada svi putnici u avionu poginu. Šteta samo što ne mogu letjeti.
pogues_smHappy Christmas, you arse, I pray God it’s our last… Sjećam se kada sam uoči jednog davnog Božića prvi put na radiju čuo “Fairytale of New York” od Poguesa. Uvijek me oduševljala činjenica da na radiju za Božić puštaju ovu pjesmu koja u sebi sadrži riječi poput “bum”, “slut”, “scumbag”, “faggot”, “arse” i “maggot”. Istovremeno mi se u pubertetu sviđala cura koja je ličila na pjevačicu Kirsty MacColl, pa sam je ja zvao Kristina Kolić (nadimak: Kolačić), a ona me uglavnom nije doživljavala što se danas manifestira tako što želim impresionirati ljude pod svaku cijenu, a posebice one ženskog spola… Kristina mi se prestala sviđati nakon što sam saznao za tragičnu pogibiju Kirsty MacColl, no pjesma je ostala i svakog je Božića rado slušam na radiju. Zvuci ove “punk simfonije” odzvanjaju mi ovih dana u glavi dok razmišljam o sudbini šlampavog Irca iz te pjesme koji na Badnjak završi u zatvoru nakon što ga murja pijanog pokupi na ulici. Dok mu žena šizi, on razmišlja kako će se opravdati, iako shvaća da to nema previše smisla. Predugo su zajedno i sve znaju jedan o drugome, pa im preostaje samo da kanaliziraju svoj bijes, počaste se salvom pogrda i krenu dalje sa svojim životom. Hoćeš-nećeš, trebaju jedan drugoga, harmonija je ionako iluzija, a ako nekoga voliš, možda je svejedno živiš li s njim u raju ili paklu. Stvar je ipak, vjerujem, puno kompliciranija. Veze se često kidaju, premda emocije ostaju. Ljubav je ionako precijenjena stvar. Božić dolazi, a ja čekam kad će na radiju Poguesi…
Marino Maljavac / Liburnija.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net