FOTO Opatijka Dunja Osojnak Marinović volontirala u Tanzaniji

— Dok sam bila u Africi nisam nikog spasila, nisam gladne nahranila, nisam bolesne izliječila, niti sam usvojila dijete kao što vidimo u pričama na TV-u. Nisam ništa tamo promijenila, ali sam dobila osjećaj sreće što ste nekome pomogli i na trenutak uljepšali život. Dobila sam osjećaj koji nikad neću zaboraviti i koji ću ovdje prenositi drugima, istaknula je Dunja.

Opatija – Kada me pitaju zašto prikupljam pomoć za Afriku, a i u Hrvatskoj imamo puno siromaštva, teško mi je odgovoriti. Neke stvari treba doživjeti kako bi čovjek povjerovao da su stvarne. Slike i filmovi o siromaštvu i teškom životu u Africi ponekad djeluju kao montaže i pretjerivanja. No, kad čovjek živi s tim ljudima i sve to sam doživi, onda je sasvim jasno da mi u Hrvatskoj uopće ne poznajemo takav oblik siromaštva. Nema kod nas tako gladnog čovjeka kao što se u Africi susreće svakodnevno. Tamo se ljudi ne dijele na ustaše i partizane, nago na one više ili manje gladne, siromaštvo je za njih svakodnevni način života. Teško je povjerovati da danas netko nema pitke vode. No vjerujte, to je stvarno. Svakog dana sam gledala žene koje kilometrima hodaju s kanistrima kako bi napunili vode u nekoj lokvi ili na „špini“ našeg svećenika, priča Opatijka Dunja Osojnak Marinović, koja je volontirala u Tanzaniji u misiji Sv. Franje Asiškog u selu Mondulli Juu u Arushi.

Iako je od njenog posjeta Africi prošlo skoro godinu dana, tek sada je uspjela iznijeti dojmove, potaknuta planiranjem sljedećeg putovanja na koji uskoro kreće – volontirati u Kalkutu u Indiju. U posjet Africi i misiji u Tanzaniji Dunju je pozvao pater Tomislav Mesić koji tamo vodi misiju Svetog Franje Asiškog. Upoznala ga je putem Facebooka dijeleći zajedničke interese oko donacija za Afriku. Dunja je već duže vrijeme razmišljala o volontiranju u misiji, no kako kaže, to joj se činilo kao neki hir i neostvariva želja, poput one da kupi Harley Davidson. No u Zagrebu je upoznala patera Mesića, kao i volonterku Ivu iz Rijeke koja je s njom podijelila oduševljenje svojim boravkom u Tanzaniji te je odluka pala i avionska karta ubrzo je kupljena.

– Već sam dolazak na aerodrom u Keniji, putovanje avionom koji prima 3 putnika do Tanzanije te put u društvu patera Mesića do župe kroz policijske blokade bio je prava avantura, ali ništa u usporedbi sa svim onim što je slijedilo u nardnih dvadesetak dana mog boravka u Africi. Putem smo se zaustavili u trgovini kako bismo kupili vode, a na polici – Vegeta! I sam dolazak do paterove kuće na brdu, u plemenu Masai, bio je pravi doživljaj, naime kad pada kiša, automobilom se zbog blata ne može doći ni blizu te smo hodali kroz vodu i blato koje je klizilo, bez rasvjete, u potpunom mraku, ispričala je Dunja te nastavila kako je upoznala mnogo djece, raznih neobičnih imena, ali mnogi nose i naša imena poput Ive, Glorije, Suzane, Denisa.

– Plemenski običaji Masaia određuju da ni muškarci, a kamoli djevojke, ne mogu birati životnog partnera, kao ni posao kojim bi se bavili. Djevojčice se već po rođenju prodaju za primjerice deset krava i udaju u druge obitelji, a dječaci postaju pastiri još kao djeca. Školovanje je zanemareno, jer im je životni put ionako već unaprijed zacrtan. Neki su običaji zaista strašni, poput obrezivanja dječaka i djevojčica i to pred cijelim selom. Mnogima je pater dao krov nad glavom, a mnogi ga dolaze posjetiti, i to tijekom cijelog dana. Neki se samo jave, neki donesu kokošku ili nešto drugo, neki malo sjednu i gledaju TV i tako svaki dan. Ljudi dolaze, pitaju za pomoć ili se zahvaljuju, a neki dolaze da bi se malo družili, ističe naša sugovornica.

Priča nadalje kako plod tamo znači život, što je nama, koji samo uđemo u dućan i kupimo što nam treba, to potpuno nezamislivo. Jede se ono što se uspije uzgojiti, drugog nema. Sadnice zlata vrijede. I sve uz puno strpljenja i ustrajnosti. Posebno mjesto ima trampa, razmjena. Naime, sadnice se mogu prodati državi za 1,20 dolara, ali ne dobije se uvijek novac, pa se sadnice mijenjaju za košnice, kokoši, patke, koze… Jedna dobro uzgojena patka vrijedi 80 eura, dok primjerice plaća učitelja početnika iznosi 60 eura.

– Najvrjednija stvar u selu je voda, ali ne onako kako mi to zamišljamo, u kuhinji i kupaonici, već voda koja polako teče iz arteškog bunara, a čiju je izgradnju financirala župa iz Dubrovnika. Voda je žućkaste boje i ljudi dolaze po nju iz mjesta udaljenih kilometrima. Ja se nisam usudila piti, ali žitelji je piju i pripremaju hranu s njom, priča Dunja. Ističe kako se rijetki školuju, jer školovanje košta.

Dječaci su po rođenju uglavnom pastiri, do tri godine su uz majku, a onda već počinju raditi.

Djevojčice rade od četvrte godine i to poslove koje rade i njihove majke, poput sakupljanja drva, kojeg ima malo, pa treba često prijeći i kilometre da bi se našla poneka grančica. Od grana se radi ugljen potreban za kuhanje, a ako ga ostane, tada se prodaje. Muškarci imaju više žena, a svaka žena kuću napravljenu od pruća i kravljeg izmeta koju je sama napravila. Žena se budućem suprugu prodaje za 10 krava, a brakovi se dogovaraju unaprijed. Ako se žena zaljubi i poželi drugog, tada se kao neposlušna izbacuje iz plemena, a te djevojke koje „skrenu s puta“ prima onda hrvatski svećenik. Kako bi djeca manje plakala, reže im se koža ispod očiju, tako da ih suze peku te manje plaču. Rijetki su spremni poslati djecu u školu, a isto je i s vrtićima. U Africi se u tamošnjoj ekstremnoj neimaštini teško brinuti i za zdravu djecu, pa bolesnu i onu s posebnim potrebama ostavljaju u sirotištima, a albino mališane nerijetko i ubijaju.

– Fotografiranje predstavlja problem, ljudi su jako praznovjerni i smatraju da fotografija uzima dušu. Svi u nešto vjeruju, a fascinantno mi je bilo da nemaju planova, ali to je zbog toga što nemaju budućnosti, nekog boljeg sutra, jer nemaju izbora. Žive u sadašnjem trenutku, a vrijeme određuju prema izlasku i zalasku sunca… Dok sam bila u Africi nisam nikog spasila, nisam gladne nahranila, nisam bolesne izliječila, niti sam usvojila dijete kao što vidimo u pričama na TV-u. Nisam ništa tamo promijenila, ali sam dobila osjećaj sreće što ste nekome pomogli i na trenutak uljepšali život. Dobila sam osjećaj koji nikad neću zaboraviti i koji ću ovdje prenositi drugima, zaključila je Dunja te pozvala sve koje je zainteresirala i potaknula da pomognu da joj se jave putem Facebooka, gdje redovito obavještava o humanitarnim akcijama i sakupljanju sredstava, odjeće, hrane i školskog pribora za one kojima je to potrebno, i to ne samo za mališane u Africi, već i one u našem susjedstvu.

 

 

 

error: Content is protected !!