FOTO: Podmladak PD Lisina planinario na Osoršćicu
Djevojčica Aurora iz drugog razreda mi je rekla da je do vrha izbrojala 136 markacija. Morala sam to napisati jer je rekla da je to jako važno. Što je još Melita Doričić napisala u izvještaju provjerite u nastavku teksta, dok veliku fotogaleriju možete pogledati na ovom linku…
Matulji – Bilo je to jedno prohladno zimsko jutro. Suho, ali hladno. U nedjelju , 3. prosinca, u jutarnjim satima, lijepa skupina dječice, njih 30 i odraslih, njih 11 krenuli smo na put prema jednom od naših predivnih otočja. Odredište nam je bilo Osoršćica na otoku Lošinju.
Bus je bio popunjen i krenuo je točno u 8 sati, po predviđenom vremenu. Kad je profesorica Begić izvršila uobičajenu prozivku, društvance se opustilo u svojim sjedalima. Do trajekta nam je trebalo sat i pol. Pošto se bura glasala na svoje već dobro znane nam zvuke, da ste vidjeli što nam je tek radila na moru. Ali sve smo mi to podnijeli i oko 10,45 bili spremni za osvajanje Osoršćice.
Na vrh se može krenuti iz dva pravca, iz Osora ili Nerezina. Mi smo odabrali put iz Nerezina. Staza prema vrhu bio je vrlo kamenita i neravna, što je zapravo tipično za naša otočja. Uz uspon koji je nekima bio ”da ne možeš disat“, mogli su se osjetiti miomirisi ovog pravog botaničkog vrta. Na ovim mirisnim proplancima prevladavaju aromatična i ljekovita bilja poput smilja, kadulje, majčine dušice, metvice… Ipak nas je cijelim putem pratio intenzivan miris smilja.
Greben Osoršćice ima dva vrha, Sveti Mikula (557 m) i Televrin (588 m). Na vrhe Sv. Mikula bili smo za jedno sat vremena. Djevojčica Aurora iz drugog razreda mi je rekla da je do vrha izbrojala 136 markacija. Morala sam to napisati jer je rekla da je to jako važno. Uspjeli smo na vrhu na brzinu nešto prigristi. I grupno slikanje je palo. Svi su bili očarani pogledom na cijeli lošinjski arhipelag, i ostale bližnje otoke te na Velebit. Puhala je jaka bura pa smo nakon slikanja i posjet crkvici Sv. Mikula krenuli dalje vrhu Televrin, koji je najviši vrh na sjevernom dijelu otoka Lošinja. Bura je zaista bila jaka tako da sam se i ja u par navrata zaljuljala pod udarima te siline. Krenuli smo put Osora. Djeca su navlačila kape i rukavice, zakopčavala do grla jakete i skafandere kako bi ih čim manje bura „mazila“. Slike govore više od tisuću riječi. Stalno su me pitali koliko još do cilja… kako bi čim prije došli u toplo okrilje autobusa. Ali trebalo je do autobusa još hodati. Startno vrijeme s vrha nam je bilo u 12,30 a pisalo je da do Osora treba 2 i pol sata hoda….. Strpljen, spašen. Tako je i bilo.
Oko 15,30 smo se spustili u Osor. Stvarno smo bili brzi. A djeca su bila odlična. Suradnici i pol, hoću reći bila su poslušna i na sreću nitko se nije ozlijedio. Sačekali smo autobus da dođe po nas kako bismo stigli na vrijeme na trajekt.
Jedva smo dočekali autobus jer smo se čekajući ohladili i bilo nam je jako hladno. Za nagradu za poslušnost, dobru suradnju i odlično vladanje profesorica Begić i ja odlučili smo ih na putu za doma, nagraditi stankom na Vratima Jadrana u dobro poznatom okupljalištu mladih. Djeca su bila presretna! To im je ujedno bio i svečani rastanak od ove kalendarske godine planinarskog zajedničkog druženja.
Vidimo se u sljedećoj godini s novim izazovima i novim osvajanjima vrhova. Do tada mi ostajte dobri, veseli i sretni.
Pozdrav od tete Melite!
Veliku fotogaleriju možete pogledati na ovom linku…
Tekst i foto: Melita Doričić / PodUčkun.net
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net