Tekst iz arhive. Stranice su u međuvremenu redizajnirane!
FOTO, VIDEO: Gdje je nestao čovjek?
...pucanje stabala, padanje granja, bambusi pretvoreni u tužne vrbe - jučerašnja slika opatijskog parka...
...svi oni bili su svjesni da žive od turizma i da ih turizam hrani...
Opatija – Snijeg u Opatiji, nama nekadašnjim klincima iz '80 i neke predstavljao je doživljaj – par excellence. Ulice pune vršnjaka, roditelja, saonica, raznih pokušaja skijanja, izrada snjegovića te svih onih lijepih svari koje je takvo vrijeme nosilo – uključujući početak zimskih ferija nekoliko dana ranije – upravo, zbog snijega.
Oni stariji koji nisu pratili svoje klince na njihovim snježnim putešestvijama, s dugim štapovima u rukama spašavali su svoj ponos, klatili su – svoje palme, magnolije, kamelije, javoriku… 
I klatili su svi, ondašnji OUR-i, SOUR-i, profesori i učenici iz opatijskih srednjih škola, ekipa iz Kvarner Expressa, ekipa iz Doma zdravlja, Metala, Radnika, ekipe iz svih hotela – svi oni bili su svjesni da žive od turizma i da ih turizam hrani.
A, u tim osamdesetima, iz svake kuće, je po jedan ukućan išao spašavati što se spasit dalo. I nama klincima je bilo jasno – da je to nešto što vrijedi spašavati. Jer, sve je bilo - naše.
Onda su došle devedesete i više ništa nije bilo naše, sve je postalo nečije. A ti neki su počeli gospodariti onako kako su oni mislili da je najbolje – za vlastiti džep. Počeli su protesti, pisanja, tiskovne konferencije, kvadrature, postoci, prostorni planovi, vijećnička pitanja - odjednom je javnost strahovito počelo interesirati što se to dešava s njihovim opatijskim zelenilom. Počele su nagrade, Plavi cvjetovi, silne tiskovne, tapšanja po ramenima, info tabele – ipak, parkovi su ponos našeg Grada, a mi živimo od njih…
No, jučerašnja situacija pokazala ja da sve ostaje na pustim naklapanjima. 
Jučerašnji, dugo vremena najavljivani snijeg, po starom dobrom običaju iznenadio je sve. I njih i nas. Njih neugodno, a nas ugodno. I tako to počinje. Ova cesta nije naša – baš ta je od ŽUC-a, mi smo se pripremili, ali nismo očekivali baš toliko snijega i slična objašnjenja…
A mi, generacija iz 80 i neke, dovoljno stara da se sjeti ondašnjeg veselja uzrokovanog padom bijelih pahulja, odlučila je napraviti đir po najljepšim gradu na svijetu. Kad ono… Tuga, pustoš i jad. Veseli dječji smjeh, sanjkanje, grudanje, zamijenila je tišina – pustog i praznog grada – grada u kojem niti vlastiti građani ne uživaju – naprosto, nema ih. A, da li je uopće park naš?
Prazan, sumoran i nijem. Pamti on, kao i mi neka bolja vremena. Vremena kad su svi živjeli od turizma, za turizam kao i za ovaj grad. Pucanje stabala, padanje granja, bambusi pretvoreni u tužne vrbe – nijemi svjedoci ignorancije vlastitih građana i službi. No, ovdje se više niti ne radi o novcu, jer nema tih novaca koji u budućnosti mogu nadomjestiti puknute i polomljene grane stogodišnjaka. Pusti milijuni odlaze na održavanje istog – pišu se peticije protiv potencijalnih građevinskih devastacija – ipak mi živimo od njega. A onda, u jednoj noći, pokaže se cijela naša ignorancija i bahatost. Na znanje i na savjest. Dovoljan je bio jedan potez sa rukom, za spas jednog komada zelenila. Tako malo, no za nas, očito previše. A mene opet muči pitanje iz naslova - Gdje je nestao čovjek? 
Klikom na ovaj link pogledajte foto galeriju, koja prati priču koju ste upravo pročitali.
Liburnija.net TV – Dovoljan je jedan potez rukom… @ Opatijski park
Nikola Cvjetović / Liburnija.net