Gospodari vremena i par moralnih vježbi (za fleksibilnu kralježnicu)

admin 12 years ago Dnevna Kolumna , Kolumna
*Temeljem ekskluzivnog partnerstva između uredništva Vašeg omiljenog portala i autora ove kolumne, prvi ulogirani čitatelj ”Gospodara vremena“ dobiva Beskičmenjačkić, najnoviji uređaj posebno dizajniran za ugađanje kralježnice te uklanjanje Vaših moralnih inhibicija. Uskoro i u svim većim trgovinama te ovlaštenim centrima za lobotomiju – Beskičmenjačkić – po nevjerojatnoj cijeni već od 89,99! Kvaliteta zajamčena! Jer mi mislimo na Vas kako biste Vi zaboravili na dobrobit drugih! (Prvih deset kupaca dobiva i set svježe naoštrenih kuhinjskih noževa koji naprosto mame da ih isprobate na svojim prijateljima. Ponuda vrijedi do isteka zaliha.)

”Vrati mi ljubav, sve one dane, vrati mi ono za čim smo snili… Vrati mi bundu i prsten od dva’est i pet cigli!“ (Elvis J. Kurtovich, Bluz bogatog čovjeka) ”Nemamo ničeg svog osim vremena koje pripada i beskućnicima“, piše na jednom opatijskom grafitu koji se nalazi u uličici iza hotela Imperial. Iako ga je s glavne opatijske prometnice nemoguće vidjeti, taj grafit ipak postoji, kao što u Opatiji očito postoje i beskućnici, premda se to ne spominje u turističkim brošurama. A (mislim, dakle) postojim i ja, iako me ”stara dama“ nije vidjela već više od tri mjeseca. „It’s still the same old story, a fight for love and glory, a case of do or die…“, mrmljam melodiju iz Casablance dok se u toplo proljetno predvečerje vozim glavnom opatijskom prometnicom. Play it again, Sam! Ako se išta može naučiti iz starih noir filmova, onda je to činjenica kako je neke pjesme i uspomene iz prošlosti koje one evociraju vjerojatno bolje ostaviti na miru, no u ovom mom slučaju osjećaj je ipak dobar, neopterećujući. Rođendan mi je i sjedim u Monokiniju s dvojicom bivših kolega, pijemo pivo, pelin i gemišt. Play that again, Sam! Dvadeset i osam mi je godina (tek), pa se šalim kako me mimoišlo prokletstvo rock ‘n’ roll zvijezda poput Joplinove, Hendrixa, Morrisona i Cobaina koji su svi umrli sa dvadeset i sedam. No dobro, pomalo monaški život koji prakticiram u posljednje vrijeme teško da će mi priskrbiti mjesto u Kući slavnih rock ‘n’ rolla. Rođendanski datum inače dijelim sa Lou Reedom koji je ove godine morao otpuhati sedamdeset svjećica na torti. I onda kažu da droge štete organizmu… A ja po prvi put nakon više od pola godine pijem svoje treće pivo u istoj večeri. Na red dolaze uobičajeni setovi pitanja/konstatacija: nema te na fejsu, čujem da radiš po školama, ne javljaš se za kavu, jel pišeš nešto…?
Kada bih mogao birati koji bih pisac bio, vjerojatno bih se odlučio za Johna Steinbecka. Ne toliko iz stilskih ili estetskih (čini se da je bio zgodan ženama), koliko iz moralnih razloga. Dotičući se smisla svoga stvaralaštva, Steinbeck je rekao kako je glavni razlog zbog čega piše usmjeren ka pokušaju da potakne ljude da razumiju jedni druge. Kantovim rječnikom rečeno, da čovjek čovjeka pokuša uvijek tretirati kao cilj, a ne samo kao sredstvo. Ili po naški, da prestanemo biti takvi umišljeni sebični šupci. Ja mislim da je to hvalevrijedan razlog da bi se pisalo.
Dakle, pitanje: pišem li i zašto pišem? Ili: hoću li pisati (sada, od ovog trenutka) i vrijedi li uopće pisati? Svjestan sam toga da ne znam i ne mogu pisati kao Steinbeck. Jer, kako danas govoriti o nekakvom međuljudskom razumijevanju, uvažavanju ili toleranciji, a ne zvučati poput političara? Poput, naprimjer, jednog opatijskog političara koji je uoči zadnjih parlamentarnih izbora na svom Facebook statusu napisao kako je politika suparničke stranke dovela do toga da beskućnici kopaju po kontejnerima te da je to njemu ružno za vidjeti. Dakle, kako nositi skupocjeno odijelo i ulaštene cipele i voziti se u skupocjenom i ulaštenom autu te istovremeno koristiti ljude koji žive na rubu egzistencije kao sredstvo za političku samopromociju? I pritom se ne osjećati kao gnjida? Ili poput ministara, govoriti o drastičnim mjerama štednje dok ti građani plaćaju stan u centru Zagreba?

Ako nas je u ovo kratko vrijeme nova vlast nečemu naučila, onda je to da smo si za ovu katastrofu u državi sami krivi. Prvenstveno zbog vlastitog nerada. Jer, ako je barem nešto bjelodano jasno, onda je to činjenica kako su za manjak neplaćenih poreza u iznosu od 50 i kusur milijardi kuna koje fale u državnoj blagajni krivi beskućnici koji umjesto da traže posao kopaju po kontejnerima, te lijenčine koje imaju posao i koje državne blagdane spajaju u produžene vikende. (Primjerice, vlasnici privatnih firmi koji su izvukli puste milijune iz javnog sektora su očito i dalje zanemariv problemčić.) Apsolutnu efikasnost i iskorjenjivanje raje neradničke nemoguće je pak postići bez maksimalne tolerancije: skidamo po jedan desničarski, ljevičarski i crkveni praznik.
Stvarno rijetko gledam informativne emisije na televiziji, ali kada god ulovim komadić Dnevnika na bilo kojem od programa naprosto ne mogu promašiti. Slušam izvještaj sa sjednice udruge prvoligaša (zaboravio sam kojeg sporta, ali nije nogomet). Kaže spiker: „Gospodin Taj i Taj jednoglasno je izabran za novog tajnika Udruge, naslijedivši na toj funkciji gospodina Tog i Tog koji je u pritvoru.“ Šta ste ono rekli, sjednica čega? Talijanske mafije?! Slijedi vijest o predsjedniku nadzornog odbora nekog poduzeća pred stečajem koji je s masnim ustima radnicima poručio kako je janjetina bila baš dobra. Štoviše, bila je toliko dobra da je kurve teška srca morao poslati kući. Neš ti bluesa bogatog čovjeka.

Prema kršćanstvu samoubojstvo je najveći grijeh koji čovjek može počiniti. Pita me jedan učenik: „A što ako se čovjek recimo baci s mosta, ali se uspije pokajati prije nego što padne u rijeku i ubije se? Hoće li mu Bog oprostiti?“ Dobro pitanje, nema što. Ili ako čovjek ima rak i zna da će umrijeti, tko mu ima pravo uskratiti eutanaziju kada nastupe najveće muke. Ako skočiš s mosta, imaš li vremena izmoliti oproštenje prije nego što udariš u površinu rijeke? Koliko će Zdravomarija i Očenaša Bog tražiti od čovjeka koji razmišlja o samoubojstvu kada je ostao bez ičega, a koliko od nekoga tko je cijeli život bio šupak prema drugima? Tisuću? Deset tisuća? Broj kuna na bankovnom računu? Beskućnici, oni barem imaju svo vrijeme ovoga svijeta (oni su gospodari vremena!) da izmole za oproštenje.
Danilo Kiš napisao je (negdje, nekad) kako je savršena samoća nedostižna, jer kada bismo je postigli, postigli bismo savršenstvo. Postali bismo čista ideja, bili bismo bogovi. Ja ne vjerujem u Boga.

Nikad nisam osjećao njegovu prisutnost. Mislim kako je istinska vjera u Boga čisto individualna stvar, na neki način povezana sa formiranjem sebstva još u vrlo mladim godinama, sa načinom doživljavanja svijeta oko sebe i svoga položaja u njemu. Nije dovoljno samo željeti vjerovati. Zato postoje ljudi koji svake nedjelje idu na misu i ne vjeruju u Boga, kao i zakleti ateisti koji su zapravo prilično bogobojazni. Šteta što ne vjerujem u Boga, jer mislim kako bi mi život u tom slučaju bio puno lakši. Ima li nešto u što ipak vjerujem nakon dvadeset i osam godina provedenih na ovom planetu? Vjerujem kako nema istinskog ispunjenja bez nekakvog oblika žrtvovanja, da ispunjenje i frustracija obično idu ruku pod ruku, te da (usprkos mojim željama i vjerovanjima) ne postoji prirodni zakon koji će se pobrinuti da čovjek bude adekvatno nagrađen za svoja nastojanja. Ovdje nije riječ o znanju, već prije o nekakvom tupom osjećaju koji mi se s vremena na vrijeme pojavi negdje u kostima. Ali što ja znam, možda je samo riječ o meteoropatiji.
BLUZ BOGATOG ČOVJEKA – ELVIS J. KURTOVIĆ (1988)

Marino Maljavac / Liburnija.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net