Halucinacija Davora Žica: Godot
Sreo sam Vladimira ispred Komunalca. Bio sam baš u nekoj gužvi, i nisam bio pretjerano raspoložen za razgovore, no izgledalo je kao da on već duže vremena stoji ispred zelene kapije, i da me neće olako pustiti da prođem bez da razmijenimo nekoliko riječi.
Krenulo je uobičajenim tokom – žena, djeca, posao, birtije, gdje su dobri ćevapi, gdje su dobre konobarice – no, kako je vrijeme odmicalo, teme su postale sve više metafizičke. Našlo se tu vremena i za Sveto pismo, i za definiranje sumraka… Požalio mi se da mu je sve više dosadno otkako je Estragon pronašao uže i objesio se, te da više ni dječak ne dolazi često kao ranije.
Iako sam ja bio u žurbi, on je bio taj koji je neprestano bacao pogled na sat, ponekad toliko često, da se niti minutna kazaljka nije stigla pomaknuti između dva pogleda.
– Što je, čekaš Godota? – pokušao sam se našaliti, ali on je to pitanje iz nekog razloga doživio iznimno ozbiljno.
– Ma ne, taj je već odavno prošao – odgovorio mi je snuždeno – ja čekam sportsku dvoranu.
Wolfgang Müller – Godot
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net