Halucinacija Davora Žica: Izgubljena generacija

Ernest

Ernest

Općenito govoreći, Francis je bio mrtav pijan. Zavalio se pod šank s bocom žestoke brlje i gledao pod suknjice napirlitanih sponzoruša.
– Jebote, što ovakvih žena nije bilo u moje vrijeme – mrmljao je kolegi u zločinu, koji je upravo povratio na šljokičaste zlatne cipele Miss Nečega.
– Dobro je biti holivudska zvijezda, a? – pitao je neodređeno John, gušeći se u komadićima kebaba koji su mu zaostali u ustima.
Retoričko pitanje ostalo je bez odgovora, ali John ga nije niti očekivao, jer ekipa je već promijenila temu razgovora.
– Znaš, film ti je obično sranje – žestio se Ezra – a niti kratka priča nije bila bolja. Glupa ideja da tip stari unazad. I još onaj neuvjerljivi Brad Pitt…
– Boli me kurac, bitno da tantijemi idu – zaključio je pomirljivo Francis i trgnuo ogroman gutljaj rakije da bi se zatim onesvijestio.
Samo je Ernest šutio, sjedeći u svom separeu i razvodnjujući džin pivom. Nije mu se nimalo sviđao ovaj lokal.
– Nimalo mi se ne sviđa ovaj lokal. Kakvo bahato traćenje dobrog imena – rekao je zavlačeći ruku pod Gertrudinu haljinu. Ona je odsutno buljila u portret velikog umjetnika koji se kočoperio na zidu, omamljena pulsirajućim ritmom nekog prolaznog r’n’b hita.
– Znaš šta, ako provedem još neko vrijeme ovdje, mislim da ću si propucati mozak – zaključio je Ernest. Odsjedio je još par minuta, pa šutke otišao po sačmaricu.
Garou – Hemingway

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net