Izvanbrodski dnevnik (Feljton: priča o Akiko Blablavaši)

jing_jang“Jer tko se naglo probudi u strahu da će mu brod pobjeći, ne može obuzdati svoju ustreptalost i žurbu još ni na samoj palubi, nego se uspaničen zavlači dublje, tražeći kao sumanut gdje je brod najbrodskiji.” (S. Novak, “Izvanbrodski dnevnik”)
DIIING! je ustrijelio Donga u mojoj glavi, dok je Yin kasapio Yanga u mojoj duši, a moja ruka nesvjesno je posegnula za sabljom, ovaj mobitelom, na noćnom ormariću. Moram promijeniti melodiju, pomislio sam dok sam pomicao suhe usne još zalijepljene slatkim jutarnjim snom. “Halo…?”, izgovorio sam u slušalicu, sneno. Nepoznati broj na ekranu nije odgovarao. “”Halo, tko je?”, ponovio sam. “Marino-san? Ovdje Akiko Blablavaši, razgovarali smo neki dan… Nemam puno vremena, moram se naći s tobom. Dođi danas u kafić Tic-Tac točno u podne.”, rekao je japanski glas na vrlo pristojnom hrvatskom. “Akiko… Pa što, ti govoriš hrvatski?!” – “Ne postavljaj suvišna pitanja, treba mi tvoja pomoć. Dođi danas točno u podne…”
Na sastanak s Akiko Blablavaši u Tic-Tac dolazim tri minute prije dvanaest. Pozdravljam se s nekoliko lokalnih Iks Ipsilona, stalnih gostiju kafića. Podsjećaju me da je sutra sjednica opatijskog Vijeća. Ne zanima me to previše, kažem da je prati kolega. Ipak, pristojno slušam sve što mi imaju za reći. Pričaju mi nekakve morske i vodene priče o opatijskim moreplovcima i kormilarima na brodu koji tone, voda je poskupjela, garaža je opet poplavila, a vijećnici ne rade ništa ili u najboljem slučaju – izmišljaju toplu vodu koju pretaču iz šupljeg u prazno, daleko od očiju, daleko od srca… Vi kao novinari trebali biste se više angažirati, kažu mi. Sjedam za stol u kutu kada ulazi niska Japanka srednjih dvadesetih godina zaogrnuta bež kabanicom. Oči joj pokrivaju crne sunčane naočale. Naručujem macchiato i čašu vode, ona ponavlja moju narudžbu.
“Sviđa mi se tvoj dress code”, primjećujem ja.
“Ovako sam osigurana u svakom slučaju. Nikada ne znam kada će kod vas kiša, a kada sunce…”
“To ima smisla… No, koji je smisao našeg sastanka?”
“Potrebna mi je tvoja pomoć. Ti znaš da je sutra sjednica Vijeća u Opatiji?”
“Da, upoznat sam s time…”
“Marino-san, ja radim za… kako vi kažete – angažiraju me da izvršavam određene zadatke. Uglavnom, treba mi tvoja pomoć…”
“Pa to si već rekla. Možeš li biti malo određenija?”
“Marino-san, moj zadatak je baciti suzavac u zgradu vijećnice dok traje sjednica.”
“Što, pa kako… Zašto?! Tko je tako lud da bi to učinio?”
“Radi se o političarima iz stranaka koje nisu uspjele ući u Vijeće. Slutim da je u pitanju PGS. Moje roditelje zarobio je čovjek koji mi se predstavio kao ludi Šime Vatrogasac i sada me ucjenjuje. Ti si mi jedina nada, obećajem ti da nitko od vijećnika neće stradati…”
“Shvaćam. Ali zašto misliš da bih ti ja želio pomoći?”
“Pročitala sam tvoju prošlu kolumnu na liburnija.net.”
“A tako…”
“Čuj, Marino-san, mogu ti pomoći da se upišeš na postdiplomski japanologije u Tokiju…”
“Pa ne misliš valjda da bih tako nisko pao…”
“Upravo tako.”
“No dobro, u pravu si…”, kažem ja odsutno dok se dogovaramo oko detalja našeg plana. Ja ću se dovesti autom i pokupiti Akiko ispred vijećnice kada ona obavi posao.
Izlazim iz Tic-Taca i krećem prema zgradi vrtića gdje sam parkirao. Ispred mene zaustavlja se crni motocikl marke Suzuki, a čovjek u crnom na njemu poziva me da se popnem. Vidjevši da nemam izbora, penjem se na motor i vozim se sa strancem do usamljenog platoa u jednoj od matuljskih radnih zona. Ostavši sami tako da nas nitko ne može identificirati, čovjek skida kacigu, a ja zastanem u čudu.
“Ivo Pukanić?! Pa ti si, ovaj… vi ste živi!”, kažem ja u čudu.
“A kaj se čudiš? Znaš, nisi mi nešto posebno pametan za jednog novinara kad te neka Japanka tako mota oko malog prsta…”
“Ali…”, pokušavam se braniti. “No, otkud vi poznate Akiko?”
“Hmm, mi se odavno znamo. No, uostalom, ja svih znam… Ali mali, tebi treba pod hitno poduka iz novinarstva. Jest da je politika kurva i političari metrese, ali bez njih se ne može… A potpuno je besmisleno nešto pokušavati mijenjati na svoju ruku. Zato pusti profesionalcima da odrade posao “, kaže Puki. “Jest, politika je kurva, ali što barem nema dress code?”, mislim ja u sebi. Gledam kako se približava crni BMW, dok Puki stavlja kacigu na glavu i briše. Klasika, dva tipa obrijana na ćelavo u crnim odijelima izlaze iz auta, jedan od njih stavlja mi na glavu nekakvu crnu vreću. Resistance is futile… Krajičkom oka uspijevam zapaziti drugog ćelavca kako uzima gutljaj vode iz platične boce na kojoj piše “Opatijski poskupljenko – sa dvadeset posto više gorčine”…
Budim se u rano jutro na klupici u riječkoj luci, gdje isplovljava brod Jadrolinije. Je li se sve ovo stvarno dogodilo, ili je riječ samo o halucinaciji koju je izazvalo pijanstvo od prošle noći? Na kiosku kupujem novine, na naslovnici piše “Atentator na Pukanića traži azil u Hrvatskoj”, dok na opatijskoj strani stoji naslov “Opatijski poskupljenko – novi gradski brend s okusom gorčine”. “Voda zakuhala raspravu između vijećnika”, piše dalje u tekstu, dok se ja pitam što je bilo s Akiko Blablavaši, je li i nju nekakva voda odnijela? Zamišljam da je negdje na putu za Nigdjezemsku, na opatijskom brodu koji se svakodnevno kreće ispred mene, dok se ja pokušavam zavući negdje duboko ispod njegovih najnjedrijih njedara. Stojim tako zamišljen i zbunjen na riječkom mulu pored velike lokve vode koju je stvorila sinoćnja obilna kiša. No uvjeren sam da se Puki pobrinuo da sve bude u najboljem redu…
Marino Marubatsu-san (aka Marino Maljavac)

error: Content is protected !!