Zbogom Tusta: Ja sjećam se…

Branko Črnac Tusta

S tri pjesme – Jebem ti rat, Fuck the system i Kill the poor (Sirotinja uvijek najebe) – Idijoti, predvođeni Brankom Črncem Tustom, najbolje su artikulirali krik onih drugačijih koji se ne mogu pronaći u suludosti sustava koji nas sustavno gazi posljednjih dvadesetak godina.

Jebiga, nisam mislio ništa pisati na tu temu, al’ tjedan dana nemam mira, konstantno kopajući po sjećanjima. A prošlo je gotovo četiri godine od kada sam posljednji put tako temeljito pretresao vlastite sive moždane stanice, ‘oživljavajući’ osobe, koja su otišla u neka bolja sjećanja. A jedan od njih je i Branko Črnac Tusta, čovjek koji je s Idijotima mijenjao i moj svijet.

I dok kolektivna memorija pamti ono što im se servira i u hipu stavlja ‘stvari u ladice’, ona osobna oživljava rečenice, postupke i djela koja su za nama – onako intimno – samo između nas i njih. Još kada ti se u misli uvuče osoba, koja ti nije bliski frend ili član obitelji, nego frontmen punk banda onda priča počinje dobivati neku potpuno drugačiju dimenziju.

Ploče Idijota i Čempress…

Da se razumijemo, nikada nisam bio sklon nekom idolopoklonstvu, čak štoviše, većinu bendova prestao sam slušati kada sam upoznao njihove članove, no ovo je neka sasvim druga priča. Priča o ‘mojoj’ Puli, priča o najoriginalnijem ‘Kulturno umjetničkom društvu’ kojeg sam imao čast slušati i ‘idiotima’ koji će nas na kraju ‘doći glave’.

Kralj je mrtav, živio kralj! Ovo je moja osobna crtica o jednom čovjeku, punk pjevaču te glasnogovorniku ‘onih’ vrijednosti koje ti predodređuju život i formiraju stav – da ne postaneš ‘idiot’. Ratni pokliči, ‘servirani’ na podlozi od tri – četiri akorda, savršeno opisuju Idijote i Tustu koji je bio toliko uvjerljiv da su klinci poput mantre ponavljali, ono što su ‘oni normalni’ odavno trebali znat – jebem ti rat, fuck the system, kao i činjenicu da ‘sirotinja uvijek najebe’. Iskra drugačijih tinjala je i proširila se poput požara, pritom regrutirajući čitave generacije klinaca koji nisu podlegli pizdarijama dnevno političkih zajebancija na naš račun koje nam ‘idioti’ svakodnevno serviraju za ‘sve obroke’. U kolektivnom nacionalističkom ludilu i ksenofobiji devedesetih godina – pokriću za pljačke, privatizacije, tajkunizacije i ine druge prevare – bilo je malo ljudi koji su imali muda progovoriti o događajima kojima su svjedočili. Još rjeđi su bili oni koji su sa zdravim razumom pozivali na mir, toleranciju, suživot, jednakost, pritom ističući osnovne vrijednosti civiliziranog društva, za koje nitko u tom vremenu nije mario – dokazujući da je glupost u potpunosti neuništiva – kao najveću vrijednost koju nam je ostavio u ‘amanet’.

Tusta na Ljetnoj pozornici

Uostalom, više su Idijoti učinili koristi zajednici, propagirajući temeljne vrijednosti svakog oblika ‘antifašizma’, nego što će sve udruge Antifašista zajedno ikada učinit – ‘sišući’ gradske proračune i podržavajući razne ‘politike’. Pogotovo kada se uzme da je iskonska borba protiv svake vrste ‘fašizma’, promijenila oblik, reflektirajući se u raznim pučkim kuhinjama, zatvorenim tvornicama, Marišćinama, Plominu xyz, stranačkim iskaznicama i ostalim zlima koje su nas snašle.

Uvijek u špici, isturen, na prvoj liniji bine ili medijskog interesa, Tusta je gorljivo branio nepopularne stavove i zastupao one drugačije. Regrutacija tih drugačijih, koji se danas prepoznaju, po nekim čudnim forama, poznatim samo njima, odigrala se na ‘neobičnim’ mjestima. Art & music festival, biker susreti u Šijani, Monte paradiso, Viva la Pola, Petkotina, Tvornica, Barufe, Palach bila su mjesta naših regrutacija – s Martama na nogama, tekstovima na usnama, kazetama te Čempressom u džepu i ‘robom s greškom’ na srcu (koju smo u nedostatku originala štampali kod Olasa) – onih uvijek drugačijih. Otpjevao je Tusta, po meni osobno, najljepšu ljubavnu priču, priču o ‘trombocitima koji jure žilama’, smrdljivom pulskom dimu, malom diktatoru u crvenom Ferrariju, kao i lutkama na koncu te radu za ‘yenki’ dolare.

Roba s greškom…

Tek sada, kada Tuste više nema, vrtim vlastita sjećanja i dobivam potvrdu o masterpiecu koji su mi Idijoti ostavili. Ne samo meni, nego i ‘vojsci’ drugačijih s kojima sam odrastao. Nekad klincima, a danas odraslim ljudima, koji zajedno sa mnom prekopavaju svoja sjećanja, dajući mi potvrdu mišljenja kojeg imam, pritom prenoseći ‘klicu’ na neke nove klince – u ovom slučaju njihove vlastite – potvrđujući priču da se svijet može, barem malo, mijenjati i pjesmom.

Tusta ciao, bandiera rossa dignuta je visoko, u ime svih sirotinje, obespravljenih i drugačijih, radnika Uljanika i Kamenskog, ali i nas ondašnjih klinaca koji smo se zarazili onom ‘klicom’, s početka teksta, koju smo ponavljali kao mantru – pritom ignorirajući ‘idiote’. Jer, pametnima ne treba ništa objašnjavati – glupani to ionako ne bi shvatili!

…Branko Črnac Tusta…

[nggallery id=456]

N. C. / Liburnija.net
Foto: David K. / Foto Luigi

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net