Zbogom Tusta: Ja sjećam se…
admin 11 years ago Naš krajS tri pjesme – Jebem ti rat, Fuck the system i Kill the poor (Sirotinja uvijek najebe) – Idijoti, predvođeni Brankom Črncem Tustom, najbolje su artikulirali krik onih drugačijih koji se ne mogu pronaći u suludosti sustava koji nas sustavno gazi posljednjih dvadesetak godina.
Jebiga, nisam mislio ništa pisati na tu temu, al’ tjedan dana nemam mira, konstantno kopajući po sjećanjima. A prošlo je gotovo četiri godine od kada sam posljednji put tako temeljito pretresao vlastite sive moždane stanice, ‘oživljavajući’ osobe, koja su otišla u neka bolja sjećanja. A jedan od njih je i Branko Črnac Tusta, čovjek koji je s Idijotima mijenjao i moj svijet.
I dok kolektivna memorija pamti ono što im se servira i u hipu stavlja ‘stvari u ladice’, ona osobna oživljava rečenice, postupke i djela koja su za nama – onako intimno – samo između nas i njih. Još kada ti se u misli uvuče osoba, koja ti nije bliski frend ili član obitelji, nego frontmen punk banda onda priča počinje dobivati neku potpuno drugačiju dimenziju.
Da se razumijemo, nikada nisam bio sklon nekom idolopoklonstvu, čak štoviše, većinu bendova prestao sam slušati kada sam upoznao njihove članove, no ovo je neka sasvim druga priča. Priča o ‘mojoj’ Puli, priča o najoriginalnijem ‘Kulturno umjetničkom društvu’ kojeg sam imao čast slušati i ‘idiotima’ koji će nas na kraju ‘doći glave’.
Kralj je mrtav, živio kralj! Ovo je moja osobna crtica o jednom čovjeku, punk pjevaču te glasnogovorniku ‘onih’ vrijednosti koje ti predodređuju život i formiraju stav – da ne postaneš ‘idiot’. Ratni pokliči, ‘servirani’ na podlozi od tri – četiri akorda, savršeno opisuju Idijote i Tustu koji je bio toliko uvjerljiv da su klinci poput mantre ponavljali, ono što su ‘oni normalni’ odavno trebali znat – jebem ti rat, fuck the system, kao i činjenicu da ‘sirotinja uvijek najebe’. Iskra drugačijih tinjala je i proširila se poput požara, pritom regrutirajući čitave generacije klinaca koji nisu podlegli pizdarijama dnevno političkih zajebancija na naš račun koje nam ‘idioti’ svakodnevno serviraju za ‘sve obroke’. U kolektivnom nacionalističkom ludilu i ksenofobiji devedesetih godina – pokriću za pljačke, privatizacije, tajkunizacije i ine druge prevare – bilo je malo ljudi koji su imali muda progovoriti o događajima kojima su svjedočili. Još rjeđi su bili oni koji su sa zdravim razumom pozivali na mir, toleranciju, suživot, jednakost, pritom ističući osnovne vrijednosti civiliziranog društva, za koje nitko u tom vremenu nije mario – dokazujući da je glupost u potpunosti neuništiva – kao najveću vrijednost koju nam je ostavio u ‘amanet’.
Uostalom, više su Idijoti učinili koristi zajednici, propagirajući temeljne vrijednosti svakog oblika ‘antifašizma’, nego što će sve udruge Antifašista zajedno ikada učinit – ‘sišući’ gradske proračune i podržavajući razne ‘politike’. Pogotovo kada se uzme da je iskonska borba protiv svake vrste ‘fašizma’, promijenila oblik, reflektirajući se u raznim pučkim kuhinjama, zatvorenim tvornicama, Marišćinama, Plominu xyz, stranačkim iskaznicama i ostalim zlima koje su nas snašle.
Uvijek u špici, isturen, na prvoj liniji bine ili medijskog interesa, Tusta je gorljivo branio nepopularne stavove i zastupao one drugačije. Regrutacija tih drugačijih, koji se danas prepoznaju, po nekim čudnim forama, poznatim samo njima, odigrala se na ‘neobičnim’ mjestima. Art & music festival, biker susreti u Šijani, Monte paradiso, Viva la Pola, Petkotina, Tvornica, Barufe, Palach bila su mjesta naših regrutacija – s Martama na nogama, tekstovima na usnama, kazetama te Čempressom u džepu i ‘robom s greškom’ na srcu (koju smo u nedostatku originala štampali kod Olasa) – onih uvijek drugačijih. Otpjevao je Tusta, po meni osobno, najljepšu ljubavnu priču, priču o ‘trombocitima koji jure žilama’, smrdljivom pulskom dimu, malom diktatoru u crvenom Ferrariju, kao i lutkama na koncu te radu za ‘yenki’ dolare.
Tek sada, kada Tuste više nema, vrtim vlastita sjećanja i dobivam potvrdu o masterpiecu koji su mi Idijoti ostavili. Ne samo meni, nego i ‘vojsci’ drugačijih s kojima sam odrastao. Nekad klincima, a danas odraslim ljudima, koji zajedno sa mnom prekopavaju svoja sjećanja, dajući mi potvrdu mišljenja kojeg imam, pritom prenoseći ‘klicu’ na neke nove klince – u ovom slučaju njihove vlastite – potvrđujući priču da se svijet može, barem malo, mijenjati i pjesmom.
Tusta ciao, bandiera rossa dignuta je visoko, u ime svih sirotinje, obespravljenih i drugačijih, radnika Uljanika i Kamenskog, ali i nas ondašnjih klinaca koji smo se zarazili onom ‘klicom’, s početka teksta, koju smo ponavljali kao mantru – pritom ignorirajući ‘idiote’. Jer, pametnima ne treba ništa objašnjavati – glupani to ionako ne bi shvatili!
[nggallery id=456]
N. C. / Liburnija.net
Foto: David K. / Foto Luigi
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net