Je li nas turizam ulijenio?


Dvije paradigme razvoja istovremeno funkcioniraju na liburnijskom području – jednu prakticiraju Kastav i Matulji (iako je potonja općina implementira daleko uspješnije), a drugu prvenstveno Opatija. Prva se temelji na gospodarskom rastu kroz otvaranje proizvodnih postrojenja i ”pogodovanje” investitorima, a druga na oslanjanju na uslužne djelatnosti i inzistiranju na ”treniranju strogoće”…
Državna cesta D8 jedna je od najdužih u Hrvatskoj – njenih 643 kilometra vodi sve od graničnog prijelaza na Pasjaku pa do Crne Gore, a zbog činjenice da u dobrom dijelu svoje trase prati obalu Jadranskog mora, nazvana je i Jadranskom magistralom. Međutim, ono što je nama važno njenih je prvih par postotaka dužine, odnosno onaj dio koji prolazi terenom Općine Matulji – ako tom cestom prema ”gornjim krajevima” prođete samo jednom mjesečno, nema šanse da vizura uz nju svakim prolaskom izgleda jednako, jer poprilično rapidnim tempom cestovna panorama ispunjava se novim proizvodnim i skladišnim postrojenjima.
Tvornica duhana Rovinj, MACK d.o.o., Thermoking, Profil nekretnine – neki su od većih gospodarskih subjekata koji su se tijekom protekle godine ”nastanili” u matuljskim radnim zonama, a velikim tvrtkama koje privlače matuljski potencijali valja ubrojiti i komunalno poduzeće Komunalac koji je tijekom prošle godine dobar dio svoga pogona preselilo na prostor propalog ”Metala”, a ove godine stići će i ostatak ”komunalaca”. Osim rasta ”registra” gospodarskih djelatnosti, Mautlji stabilno bilježe i rast stanovnika, s tendencijom (skorog) postanka ”najbrojnije” jedinice lokalne samouprave na Liburniji – sve to znači da Matulji snažno privlače i gospodarstvo i stanovništvo na svoja područja…

Mario Ćiković


No, što je razlog te privlačnosti? Prema riječima načelnika Općine Maria Ćikovića – osim što su Matulji ” jedno simpatično mjesto za život” – Matulji imaju i ”ozbiljan plan” za gospodarski razvoj, ekonomski razvoj kroz otvaranje radnih mjesta, ali i podizanje standarda života stanovništva kroz gradnju ”javne infrastrukture” kao što su parkovi, škole, vrtići, sportske dvorane…
– Stvaramo preduvjete izgradnjom infrastrukture za rast gospodarstva, priliv gospodarstvenika, otvaranje radnih mjesta za ljude s našeg područja. Nemamo prireza, dosta je firmi koje dolaze i otvaraju nova radna mjesta, što je svakako razlog dolaska novih stanovnika. Nova radna mjesta pune proračun, pa će tako i standard Općine u narednim godinama rasti, kazat će Ćiković.
Dakle, matuljski ”recept” je relativno jedonstavan – treba im samo dovoljno slobodnog prostora (čega imaju u izobilju), par formula za privlačenje gospodarstvenika (s naglaskom na proizvodne, a ne trgovačke djelatnosti) i smislena ulaganja s jedne strane u infrastrukturu koja bi mogla omogućiti širenje gospodarskih područja, a s druge strane u ”socijalnu nadgradnju” koja može podnijeti stalni pritok novih stanovnika.
Ključna stvar, ipak, jest u onom središnjem dijelu, odnosno – ”formulama za privlačenje gospodarstvenika” – jer tu leži srž na kojem se može temeljiti razvoj. Matulji stoga, sufinanciraju kamate na kredite za opremu i izgradnju proizvodnih pogona na općinskom području, sufinanciraju naknadu za razvoj u cijeni vode (4 kune po kubiku) i za gospdarstvo i za stanovništvo, nemaju prireza i imaju niske stope komunalnog doprinosa, ali i izlaze u susret investitorima. Naime, kad se pokaže interes za neku radnu zonu, Općina izgradnju infrastrukture na tom području stavlja u svoje prioritete i polaže vodovodne cijevi, strujne kablove, te gradi ceste kako bi omogućila čim brže useljavanje novih proizvodnih pogona. Uloženi novac višestruko se vraća – izravno kroz komunalni doprinos, neizravno kroz poreze na plaće novozaposlenih stanovnika…
Takav pristup razvoju doveo je Matulje u neobičnu situaciju – u kojoj su imali spreman gotovo kompletan iznos za gradnju sportske dvorane i Centra primarne zdravstvene zaštite, i to u iznosu od tridesetak milijuna kuna, odnosno polovice proračuna. Drugim riječima – da im se nije dogodila Credo banka – Matulji su ”mirne duše” gradnju sportske dvorane platiti u ”kešu”. Pa čak i uz gubitak ogromnih sredstava kroz propast njihove poslovne banke, Općina Matulji financijski danas djeluje puno zdravije od svojih susjeda.

S druge strane, usprkos činjenici da raspolaže dvostruko većim budžetom od Matulja, Opatija ”grca” u financijskim problemima. I Opatija će graditi sportsku dvoranu, ali kreditom – čija će se sredstva vraćati teškom mukom. Na matuljskom je području u posljednje dvije godine izgrađeno dvadesetak novih privatnih gospodarskih objekata, na opatijskom – jedan, hotel Ville Kapetanović i depandansa hotel Miramr. Dok Matulji prostorno-planskom dokumentacijom izlaze u susret investitorima (tako, primjerice, planiraju čvor Trinajstići kako bi privukli veliki trgovački lanac na svoje područje), Opatija im otežava – tako inzistiraju na očito nerealnom planu izgradnje kongresnog centra na lokaciji hotela Zagreb, iako vlasnik terena (Liburnia Riviera Hoteli) nedvosmisleno tvrdi kako u takav projekt nikada neće ići jer u njemu nema financijskog interesa.
Matulji su shvatili kako njihova (svijetla) budućnost ovisi o tome koliko su uspješni u privlačenju novih ”poslova”. Opatijci vjeruju u svoju prošlost, koja im valjda daje za pravo da u sadašnjosti imaju visoko mišljenje o sebi i kažu – ”kome se ne sviđa, može odseliti – u Matulje”… U čemu je problem? Kada je Opatija prestala razmišljati razvojno i brinuti o svome gospodarstvu?
Činjenica jest da se Opatija nikad nije morala pomučiti za svoj uspjeh – Opatijci su ”došli na gotovo”, preuzeli (neizmjerno vrijednu) infrastrukturu i ”brend” koji su izgradili drugi, te se posvetili eksploataciji ”naslijeđenih dobara”. Opatija je bila poput bogatog djeteta koje je samim svojim postojanjem zaslužio ”trust fund” i nikad nije morao ništa naučiti raditi jer je uvijek mogao računati na bogatu rentu koju je dobio u ”amanet”. A kada se renta istopila, krenulo se u rasprodaju imovine. No, što kad nestane stvari za prodaju? Opatijska razmišljanja o budućnosti zasnivala su se, valjda, na ekstrapolaciji prošlih događanja te baziranju rasta na ”starim podacima”. Početni ulog koji su dobili Opatijci su uložili i unovčili nebrojeno mnogo puta, ali pritom nisu shvatili da je prinos nakon svakog puta sve manji i manji, sve dok se nije praktički u potpunosti istopio.
Priča o Opatiji i Matuljima podsjeća na priču o cvrčku i mravu. Opatija je mogla računati na svoj ”prirodni (ili stečeni) šarm”, Matulji takvu prednost nisu imali i stoga su morali naučiti raditi ako su željeli preživjeti. Čitavo stoljeće funkcionirali su u sjeni ”starije sestre”, kao ruralni kraj dobar za poljoprivredu i ”novačenje” radnika za rad u opatijskim hotelima, da bi tek nedavno pronašli svoj ”ključ” za otključavanje vlastitih potencijala. No zima je stigla – dok mrav može računati na svoje zalihe, cvrčak se ”smrznuo” na tržištu…

Villa Kapetanović


Gdje je Opatija pogriješila? Pogriješila je u tome što već godinama nije napravila ništa novo, čitavo vrijeme uzdajući se u svoj ”imidž” kao kartu koja se uvijek može odigrati – u pregovorima s investitorima, u privlačenju turističkih posjetitelja, u ”nabijanju” prireza svojim građanima… No, očito je da ta karta više ne igra, pa Opatija ostavlja dojam čangrizavog starca koji čitavo vrijeme galami o ”danima ponosa i slave” iako ga više odavno nitko ne sluša – investitori su krenuli svojim putem, turisti svojim, a i stanovništvo sve više odlazi putem Matulja, Rijeke ili inozemstva.
Istina je – Opatija nema puno prostora za širenje, nema mjesta za gospodarski razvoj kao Matulji, nema gdje smjestiti proizvodne pogone, a da oni ne unište turističku djelatnost – i ostaje joj, doista, samo ta jedna jedina karta koja se zove ”turizam”. Ali, ako su već svjesni da je tako, zašto je onda ne pojačaju, zašto joj ne podignu vrijednost? Točno je, Opatija je ograničena u svojim razvojnim mogućnostima – što samo znači da mora iskoristiti svaku mogućnost koja joj se pruži, neovisno radi li se o spremnosti da LRH uloži u hotel iako je gradska vlast naumila natjerati ih da tamo grade kongresni centar, ili o mogućnosti da se otkupi neki teren (poput bivše tvornice u Iki) i privede nekakvoj svrsi. Matulji ne ovise o turizmu, pa si mogu priuštiti manifestacije koje će privlačiti isključivo domaće stanovništvo. Opatija takav luksuz nema – u današnje vrijeme, svaka manifestacija znači joj razliku između uspjeha i propasti, svaki neuspješni događaj jest propuštena prilika, svaki lijeni organizator je još jedan čavao u lijesu opatijskog proračuna… Manifestacije i prostorni planovi mogu i moraju biti glavni pokretači (turističkog) razvoja, i oni se moraju prilagoditi tržištu, bez uvlačenja osobnog ega ili političkih preferencija u taj miks.
Da bismo shvatili što valja raditi, samo trebamo promotriti sjevernog susjeda i vidjeti u čemu se razlikujemo – naplati parkiranja, prirezu, sufinanciranju poduzetničkih kredita, uvjetima poslovanja, pristupu investitorima… Turizam nas je ulijenio, ali vrijeme je da se ponovo primimo posla.
Davor Žic / Liburnija.net

error: Content is protected !!