Na burzi i žestoki

grudi-svijaju-prostor_sm‘’Galija je zajednička. Vi ste je gradili, zajedno putujemo u njoj, no vodama koje nas vuku i bacakaju ipak niste u stanju ovladati. Zašto se onda pretvarate da su nam potrebni kapetan, kormilar, prvi i drugi časnik, pa još i posada?“
I još:
”Stalno se žalim na život. A kad tamo, mora se još i umrijeti.“
(Imre Kertesz, Dnevnik s galije)
U ponedjeljak sam se probudio s uvjerenjem da je prvi dan studenoga, blagdan Svih svetih. Čestitao sam frendu rođendan, iznenadivši se što mi ne odgovara na poruku, zbunjeno pogledao poštara koji mi je donio ispisnicu iz HND-a te duboko uzdahnuo vidjevši kako termometar pokazuje 16 stupnjeva. A već je studeni. Otišao sam autom do grada kako bih ubrzo postao svjestan činjenice da se parkiranje tog dana ipak naplaćuje te sam, rekapituliravši doživljeno, zaključio kako – nije studeni! I još k tome dan ranije prešlo se na zimsko računanje vremena, te sam uživao u spoznaji kako mi se život upravo produžio za ukupno cijeli jedan dan i još sat vremena. Iako sam morao platiti parking u gradu, ispijajući kavu na suncu pomislio sam kako se vrijeme, eto, ipak ne može kupiti novcem. Uživanje u blagodati odjednom podarenog mi viška vremena prekinulo je pitanje koje mi se s leđa podmuklo prikralo – a kako ga sada potrošiti?

Imre Kertész

Imre Kertész


Sudeći po naslovnicama novina (čiji sam sadržaj odavno prestao čitati), čini se kako u zemlji uskoro dolazi do određenih političkih preokreta(nja). Gle slučajnosti, mjesec dana prije izbora HDZ-u je blokirana imovina. Jesu li na pomolu promjene, napredak, gospodarski rast, otvaranje novih radnih mjesta…? Što nudi Kukuriku koalicija? U najboljem slučaju – kikiriki. Hrvatska će se doduše najvjerojatnije osloboditi dosad vladajućih, ali ne i sama sebe.
”Politika: valja je shvatiti na način da su me politički prevrati oslobodili od politike i vratili me u meni već toliko udomaćenom progonstvu.“ Opet Kertesz, koji ovo piše u trenucima sloma komunizma u Mađarskoj početkom devedesetih. Zastrašujuće štivo, pisano iz dobrovoljnog progonstva (od sistema, ljudi, svijeta…). Direktno iz tamnice ljudskoga duha koji odbija uzniku predati svoju srž. Ukoliko nešto kao što je ljudski duh uopće više može postojati. Kertesz, mađarski Židov koji je s 14 godina završio u Auschwitzu, Dnevnik je pisao tijekom razdoblja komunizma u Mađarskoj, sve do početka devedesetih i sloma boljševizma, a ono što nekako rastužuje je spoznaja o neljudskosti svih sistema koje je pisac preživio, bilo prošlih totalitarnih ili sadašnjih ”demokratskih“. Konc-logori i pornografija dvije su najveće metafore za 20. stoljeće, piše Imre. Kažem, zastrašujuće… No, valja imati na umu još neke stvari. Kerteszov Čovjek bez sudbine koji mu je u poznim godinama života priskrbio Nobelovu nagradu, vjerojatno bi sasvim drukčije ispao da je napisan u nekom slobodnom zapadnjačkom društvu. Negdje gdje se bol proživljenih iskustava iz Auschwitza prodaje po tržišnoj vrijednosti. Pada mi napamet i još jedan kamen-temeljac modernoga romana, Musilov Čovjek bez osobina. Jesu li to dvije metafore koje obilježuju čovjeka 21. stoljeća – nedostatak osobina i život bez sudbine, ili je zapravo oduvijek i bilo tako? Gundulićev ”ko bi gori sad je doli“ doima se više poput kakvog opisa lošeg i adolescentski nespretnog seksa.
Bolje je na burzi...

Bolje je na burzi...


Znaš, ja imam stvarno predivne grudi, kaže mi frendica koju sam neki dan slučajno sreo u gradu pa smo, blagoslovljeni viškom slobodnog vremena friško nezaposlenih osoba, otišli u neki motel… pardon, obližnji birc popiti kavu. ”Hm, pa to je baš… super“, kažem ja, pitajući se koga vraga je baš sa mnom odlučila podijeliti tu misao. Kaže ona da se malo udebljala, ne previše, ali taman da joj se to u pozitivnom smislu primijeti na ”all the right places“. Super, nek napiše pismo Cosmopolitanu. Jao što sam baš sam ciničan, a ona je zapravo samo provjeravala ako je slušam, jer sam joj se činio distanciranim. Vjerojatno ni da majicu skine ne bih primijetio, ili u svakom slučaju ne i grudi koje su još k tome predivne, žali mi se ona.
grudi-svijaju-prostor
Posljednjih dana koncentracija mi nije baš na vrhuncu. Odajem se ugodnom lješkarenju i osluškivanju podužih intervala tišine prije nego što će naići nešto da me štrecne. Ko u filmovima Jima Jarmuscha. Debela i sočna, masivna tišina, koja poput teške magle ispunjava prostor s ove i s one strane ekrana. I onda bum! I scream, you scream, we all scream for ice cream! Iščekujem da se dogodi nešto veliko, nešto što ću doista primijetiti. Potres, poplava, erupcija, nuklearni rat… Ili barem da mi neka cura kaže kako ima predivne grudi. Camus: ”Seksualnost vodi do ništavila. Nije amoralna, samo neproduktivna. Čovjek joj se može prepustiti samo u razdoblju u kojemu ništa ne namjerava proizvesti. Međutim, osobni je napredak isključivo u sprezi s čistoćom.“ Stoga u konačnici mogu biti sretan da se između frendice i mene nije ispriječilo nešto što bi moglo ugroziti njezin i moj osobni napredak. Možda postoji način da sve te stvari svedem u nekakve gabarite, napišem članak, snimim dokumentarac, učinim ih nekako manje ljudskim. John Holmes ima velikog pišu, a moja frendica, eto, predivne grudi. Ja imam plave oči koje se pod određenim svjetlom mogu činiti zelenima. Moje su oči ogledalo azura. Idem od ovoga pokušati napraviti nekakav reklamni scenarij.
Kod frenda na rođendanu trenirao sam svoju nevidljivost. Neko vrijeme dobro mi je išlo, dok me nije spazila neka žena. Frend nas upoznaje: ”Ovo ti je Marino M., on ti je radio kao novinar, nije dobio plaću sedam mjeseci i sad ti je dao otkaz.“ Eto ti ga na, osobina ko u priči! S ovom rečenicom skoro da bih već mogao popuniti čitav nadgrobni spomenik. No, kakva mi je sudbina? Dao je otkaz i šta? They lived happily ever after? Nakon ”pa-to-je-ajme-grozno-strašno-užasno!“ slijedi neizbježno pitanje – a šta ćeš sad, kakvi su ti planovi? Tu se i ja čudim, možda čak u tom trenutku dolazim i do svojevrsne spoznaje o samome sebi – jel moguće da zapravo i nemam nikakvih planova? Kao ono kad te ljudi zovu na telefon i pitaju šta radiš. Jer, uvijek se nešto radi! Ili si na poslu ili na ručku, kavi, u šopingu, upravo šećeš psa… Uglavnom, neki klinac radiš. A ako ne radiš, e onda je to zabrinjavajuće. Ljudi se počnu brinuti za tebe, što mu je, je li bolestan ili šta…?
Liburnija.net: Stigla ispisnica!!!

Liburnija.net: Stigla ispisnica!!!


Ili kao kad šutiš. Ljudi se uglavnom boje tišine. ‘’Ugodna tišina“ – ma čisti oksimoron. Šta si došao na feštu ako nećeš pričat? Odi doma pa šuti u samoći. I imaju ljudi pravo. A eto, meni se od toga još više šuti. Šta si ono reko da treniraš? – Tišinu, samoću i nevidljivost. Za godinu dana postat ću nindža, majke mi! Actually, I’m working real hard to do nothing. Nema akcije do ne-akcije! Svi ti ljudi koje srećem na opatijskom birou… Hipokriti stari, moji jednaki, braća! Pa onda još i sva ta djeca u kolicima (gledam, ne vjerujem, šta ona tu rade?!) u pratnji svojih roditelja. Vidiš sine kako ćeš završit jednog dana kada te firma šutne na cestu.
Burza generacija stvara se od malenih nogu. Od kolijevke pa do biroa, najbolje je hrvatsko doba! Ne znam, možda je nešto zapelo u mom oblikovanju kao ljudske jedinke pa jednostavno ne vjerujem u moralnu vrijednost rada. Možda, kao i svi ostali na neki način, samo tražim događaj od kojega mogu očekivati objavu smisla vlastita života, što se ne može postići po cijenu rada. Ili se pravim da vadim iz rukava neke takve i tome slične filozofske trice i kučine. Ili sam samo rođen u krivo vrijeme na krivom mjestu.
Marino Maljavac / Liburnija.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net