…na kafe: Mladen Sinožić

admin 14 years ago Novosti

Mošćenice – Rođeni Vološćan (u punom smislu te riječi), trenutno stanovnik Mošćenica, direktor gradske firme Opatija 21, jedan od suvlasnika ANA-e, aktivni nogometa i ”pasivni” jedriličar. Ovo su samo neke stvari koje smo izdvojili o Mladenu Sinožiću, ostale zanimljivosti pročitajte u našoj stalnoj rubrici ”Na kafe”.
Rođeni si Vološćan, a trenutno živiš u Mošćenicama. Koja je razlika u ovom našem malom mikrokosmosu između ta dva mjesta kroz ”tvoj pogled”?
Hm, delikatno pitanje, jer upravo u našem mikrokosmosu su ”razlike“ velike, posebno u mentalitetu svakog pojedinog mjesta na cijeloj našoj ”rivijeri“, koliko god to zvučalo neobično… Ali, taj mentalitet i posebno tradicijske događaje (”užanci“) svakog malog mjesta na našoj rivijeri treba sačuvati i održavati, i to nije neka floskula, već to i stvarno tako i mislim…

Ako izuzmemo ove tradicijske razlike u mentalitetu, meni osobno, ipak, je ”najteže“ se bilo prilagoditi činjenici da sam na Voloskom ( konkretno na Pezi ) živio u kući s terasom i prekrasnim pogledom na Vela i Mala Vrata, vrtom i ”slobodom“ (najbliži susjed na 50-tak m), a Mošćenice su tipičan ”stari grad“ gdje mi je prvi susjed otprilike na 0,5 m, drugi na 1,5 m, a treći na 3 m udaljenosti (zaboravi ”slobodu“ odnosno intimu), zatim na ”poziciju“ mojeg stana (točno u ”utrobi“ starog grada) i ”žalosnu“ činjenicu da ja iz svog stana ne vidim more (a prva asocijacija kad spomenem nekom da živim u Mošćenicama je – ”super, vidiš cijeli Kvarner“), svakodnevno jutarnje buđenje bez ”žveljarina“ (crkveno zvono na cca. 20 m ”zračne linije“)…
Što se tiče, ostalih razlika, Mošćenice su još uvijek zadržale status ”grada“ (a ima nas sve skupa 100-injak u ”starom“ dijelu i otprilike još toliko izvan stare ”jezgre“), tako da je u tome ipak velika ”razlika“ u odnosu na Pezu…Iako se ljudi i na Pezi i Mošćenicama bave i ”malom poljoprivredom“, turizmom, i po ovim detaljima su vrlo slični. No, iskreno, nostalgija za Voloskom, je prisutna, naravno, svakodnevno. Vratit ću se jednog dana, zasigurno.
Dugogodišnji si aktivni sportaš i jedan od suvlasnika ANA-a. Koja ti je najdraža regata na kojoj si učestvovao i zašto? I napiši 3 stvari/radnji koje se nesmiju NIKAKO napravit na jedrilici?
O ”jedriličaru“ malo poslije, a što se tiče ANA-e, nju je osnovao Veljko Barbieri, uz asistenciju Cina Riccija, a ja sam bio od početka ”vezan“ uz ANA, što u periodu kad je bila sastavni dio ACI-a (1988 -1996), a što kasnije kad se ”odvojila“ od ACI-a, odnosno privatizirala (od 1996 pa do danas) , a najviše i najkonkretnije od 1999 do 2008 g. kad sam bio direktor i jedan od suvlasnika…. Ali od ljeta 2009.g. kad sam prodao svoj suvlasnički dio, nemam više nikakva ”prava“ u ANA-i, osim što se s mojim ex kolegama svako toliko čujem da vidim što ima novoga…
A što se tiče jedrenja, ja sam ex nogometaš (aktivno – NK Opatija, NK Lovran, veteranski – NK Draga, NK Opatija), a s jedrenjem sam se ”upoznao“ tek po prestanku s aktivnim igranjem nogometa, i to mi je bilo više ”delo“ nego sport . Stoga, moram biti vrlo iskren i nadasve pošten prema pravim jedriličarima, i reći i priznati da ja nisam jedriličar (jer bih uvrijedio prave jedriličare) već nogometaš. Kao što rekoh, obzirom da nisam ”pravi“ jedriličar, logično i da nisam sudjelovao u mnogim regatama (možda desetak, od ”domaćih“ Fiumanka, Mrduja, Uskršnja, Šibenska, a od internacionalnih Barcolana, Milionen Cup i ARC ), najdraža mi je, bez puno razmišljanja ARC (Atlantic Raly for Cruisers), 2001.g., kad sam si ispunio svoje ”jedriličarske“ snove i prejedrio Atlantic. Nakon te regate, više niti jedna regata mi nije mogla biti ”prava“, ocean je nešto posebno i onaj tko ga ne ”proba“ teško da me može ”razmujeti“, i da budem iskren, nakon te regate više mi nije ni padalo na pamet sudjelovati u regatama koje su bile kraće od par dana…
O ARC-u bih mogao pričati danima, i obrazlagati zašto mi je najdraža ( unaprijed se ispričavam ako sam ”pretjerao“)… Jednostavno me jedriličarski ”promijenila“, nakon 16 dana 23 sata i 45 min koliko je posadi u kojoj sam i ja sudjelovao trebalo da prejedrimo 2900 Nm (nautičkih milja), još uvijek pamtim noći tj. nebo sa svim poznatim i nepoznatim zvijezdama (osim što je to jedinstvena i neponovljiva nebeska ”slika“, tada shvatiš i naučiš kako su nekada ljudi navigavali), osjećaj ”veličine“ oceana (imaš osjećaj kao da mu nema kraja i da nikad nećeš stići tamo kamo si krenuo), osjećaj struja i pasata (ovaj osjećaj ti služi da razbiješ onaj prethodni, a taj osjećaj ti kaže da ćeš uz pomoć pasata i struja stići na drugi kraj ”bare“, kad tad, jer te ti pasati jednostavno ”moraju odnesti“ na drugi kraj oceana i onda shvatiš kako je Columbo ”otkrio“ Ameriku), osjećaj ”nemoći“ na oceanu (nema nikog u blizini da ti priskoči u pomoć ako nešto krene po zlu i zato je najbolje da o tome niti ne razmišljaš), jedrenje pod spinakerom na valovima koji su bili ”ogromni“ (eh, sad bih ja mogao reći da su bili i 10 m jer su mi se takvi činili, ali recimo da su bili ”barem“ 5 m) kad nisam ispuštao kormilo (bez obzira što su prošle dvije gvardije poslije moje) od 17.00 h popodne do 02.00 h drugi dan ujutro (a jedriti pod spinakerom po noći… mmmm…), treniranje tolerancije i samokontrole (družiti se 24 h na dan s preostalih 5 članova posade i tako 17 dana, ne vidjevši niti jednog drugog ljudskog stvorenja, na malom prostoru kao što je brod, od čega u stvari najviše samo s jednim tj. drugim članom koji je bio sa mnom u gvardiji…), poletuše koje su po noći preletevale preko broda, pravu pravcatu bonacu nasred oceana, preciznije na cca. 1000 Nm od najbližeg kopna i to baš na dan Sv.Nikole, zaštitnika pomoraca, kupanje u oceanu i čekanje da zapuše vjetar, crne oblake ”skvolse“ koji ”dolete“ po krmi, i kad dođu iznad tebe dignu vjetar za cca. 10-tak čvorova, pljusne kiša, i nakon 20 min ”odu“ dalje kao da se ništa nije dogodilo… i napokon kopno tj. cilj, Karibi, St.Lucia, pravi ”raj“ na zemlji (s morske strane, a kad se iskrcaš na kopno, shvatiš pjesnika naše poznate opatijske kancone, ”…ki je čul za Santa Lučiju, ono kakovi je kraj, za našu će reć Opatiju da je to pravi raj… “Kakova Santa Lučija, Opatija je ”pravi raj“…).
Ne bih dijelio savjete za brod i more, jer onome tko more poštuje (da sad ne obrazlažem što to znači) ne trebaju nikakvi savjeti, a za one druge, koje more ne poštuju, svaki savjet je uzaludan… Godinama mi nije nikad bilo ”slabo“ na moru tj. brodu, a onda me ”zadesilo“ u najnezgodnije vrijeme (uvijek kad ti je slabo je najnezgodniji trenutak), taj jedini put pamtim i pamtit ću, dok sam živ…Vraćali smo se s ex. maxi krstašem ACI NO1 s Malte i ispred Brindisija nas je ulovila ”nevera“ (to je super blaga riječ), od koje je meni bilo tako ”slabo“ (pričali su mi kasnije oni koji su bili pri sebi) da sam halucinirao, a kad sam došao ”k sebi“ tj. kad smo se ulovili prvog kopna tj. Brindisija, ja sam se iskrcao s broda uz obrazloženje da sutra dan moram obavezno biti u Beču na jednom važnom poslovnom sastanku…(što su mi ostali članovi posade povjerovali…???). A brod i posada su još 5 dana bili u Brindisiju jer nisu mogli uopće isploviti a kamo li jedriti i ploviti…A pričali su mi ljudi od mora, da nema pomorca kome nije bilo ”slabo“ na brodu, ali dok se sam ne uvjeriš, misliš da su to sve samo priče…svaki izlazak na more je ”priča“ za sebe, jedno novo iskustvo, a od ”ukletih“ stvari na brodu, definitivno lumbreli nije mjesto na brodu, i u to sam se uvjerio…
Što trenutno radiš? Tj. kako je biti na čelu Opatije 21?
Nakon 9 interesantnih i lijepih godina provedenih u ANA-i, došlo je do malog ”zasićenja“, i spletom okolnosti (inicijativa nije krenula s moje strane, iako mi nije ni krivo niti žao zbog toga), od 01.10.2008.g sam u Opatiji 21, najprije kao izvršni direktor, a od srpnja 2009.g., i direktor, po sistemu ”ni kriv ni dužan“ (nakon ”opoziva“ bivšeg direktora Romana Cveka). Biti ”na čelu“ Opatija 21, gradske razvojne tvrtke, trebao bi biti pravi poslovni izazov za svakog direktora, pa je to naravno i u mojem slučaju, no u praksi Opatija 21 , za sada, što iz objektivnih razloga (recesija), što iz subjektivnih razloga (promjena vlasti i drugačijeg promišljanja uloge Opatija 2 ), nije ”zaživila“ u pravom smislu riječi, pa je na meni, nadati se, da će se situacija uskoro promijeniti i da će uz malo dobre političke volje gradskih čelnika, Opatija 21 uskoro zauzeti poziciju i ulogu koja joj je i namijenjena.

Nikola Cvjetović

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net