Oštarska tradicija familije Dekleva

Oštarija Dekleva pul Jurdani na štacijone va vreme Italije

Oštarija Dekleva pul Jurdani na štacijone va vreme Italije

Našu storiju od stareh oštarij nastavit ćemo va gornjen kraje, a za početak smo zibrali jednu od najstarejeh, ako ne i najstareju oštariju va našoj općine, a ka još dan danas dela. Ča više, već je i va rukah iste familije preko 120 let. To se zove tradicija! Beseda je, normalno, od Stare pošti restorana ki je zapravo zrasal na dugoj i bogatoj tradicije pružanja ugostiteljskeh uslug goston va tranzite. A bože moj, oštariju kot oštariju nisu mogli škivat ni oni domaći ki nisu bili va tranzite, ale morda pak i su leh lih va malo kraćen. Bin volel trefit kega domaćega čoveka ki bi se mogal ”pohvalit“ da ni bil nikad na Staroj pošte.

Permani – Verujen da će se saki s manun složit da se čin pridete va oštariju, odnosno sad je to restoran, oćutite jedan duh tradicije, jedan pomalo domaćinski i pomalo starinski duh va najpozitivnejoj varijante te besedi. Ta, pomalo retro stil, opustit će vas i pridonest temu da se osjećate kot doma, bez lažne šminki i patetiki. Govore mi: ”tako j’ to ovdeka odvavek“. Ni greška ovo odvavek skupa napisano, uz kratkosilazni naglasak na od!

I sliki po zideh zapejat će vas va tu stoletnju štoriju ugostiteljstva ka je počela va prvoj polovice devetnajstega stoleća kada je austro-ugarska storila ovu postojeću kuću kako poštansku postaju na koj je vršeno sortiranje putniki i pošiljki z Reki i Dalmacije na dva pravca: prema Italije i prema Austrije. Vis-à-vis pošti bila je velika štala va koj su bili državni konji ki su se zapregnuli zavisno od potrebi. Bila je tu i vela peza na koj se j’ pezala saka kočija, a pezali su je za to da bi mogli odredit koliko pari konji rabi za povuć kočiju na rebre proti Pasjaku, odnosno na rebre proti Šembijan. Vukli su od jednega do tri pari konji, a familija Dekleva i dan danas čuva loti od te vele pezi. Tu su putniki predahnuli, neč pojili, a ki put i prespali. To će reć da je bilo dosta živo, a kade je živo rabi i judi ki te delat.

Ivan Dekleva

PRVA GENERACIJA
Mladi bračni par, friško oženjeni Jožef Dekleva i Marija Fatur z Prema kraj Bistrca prišli su jedan dan 1880.–te, trbuhon za kruhon na poštu pul Permani delo iskat. I dobili su ga. Marija je delala va pošte, a Jožef s konji i okol konji. Bili su hlapci. Vredni kakovi su bili, su prišparali i kupili pol kući da njin služi za stanovanje za njihu familiju ka je z leta va leto rasla dokla ni Marija rodila 10 dece. Bila su to leta kada železnica pomalo preuzima primat va transporte judi i paketi pak država (Austrougarska) odlučuje poštu kot takovu zapret i drugu polovicu kući prodat. Jožef otkupljuje 1906. i tu polovicu i more se reć da od onda počinje ”vladavina“ dinastije Dekleva va ugostiteljsken objekte ki va to vreme i nosi naziv ”Dekleva“. Kuća je na glavnoj ceste i slovenski furmani počinju bit glavne mušterije. Do tuda su preko dana prišli z svojmi vozi, tu su raspregnuli blago, nahranili ga i počinuli, a isto tako i oni sami su pul Marije ča pojili pak šli spat, najveć z blagon va štalu i rano jutro partili v Reku prodat ono ča su na voze imeli. Dogodilo se je čuda puti da ih je daž ćapal, ma i za to je Marija imela rešenje. Dala njin je čistu suhu robu, a njihu oprala i osušila. Kad su se vrnjali drugi dan z Reki opet su se fermali. Zeli nazad svoju robu, osušenu i opranu, opet su neč pojili i popili i to se zna, se skupa platili aš su v Reke jur kakov solad zaslužili. Hrana j’ bila niš bogzna ča, jušto ono ča se je i doma saki dan kuhalo. Imeli su jednu kravicu i par prasac, a okol kući je bilo i vrta va ken je vavek bilo kompira, fažola, merlina, kapuza, repi i salati. Na ten se je bazirala „ugostiteljska ponuda“ ka se je zadržala do polovice šezdeseteh let pasanega stoleća, a mi se vidi da se potla 100 let opet temu vrnjamo. I neka ši.

DRUGA GENERACIJA
Kako j’ već rečeno Jožef i Marija su imeli 10 dece. Kako je već bilo va to vreme, rasuli su se po svete saki po neken svojen posle. Na starine je ostal Lojzić, a Ivan je nastavil familijarnu tradiciju ugostiteljstva samo na drugen meste. On je oštariju otprl pul Jurdani, na štacione od česa ćemo malo potleje. Morda najveći biznis je storil Franc Dekleva ki je preselil v Opatiju, postal hotelijer i kućevlasnik, ma kako je bil, bimo rekli po domaći fruštamondo, vaje je se ča je stvoril i zafruštal. Arival je, jušto, odškolovat jednu hćer i to za elektroinžinjera. Danaska takoven rečemo da su šminkeri, ma on je to zaspraven bil. Volel se je držat i pokaževat malo više leh je vredil. Takoveh je i dan danas koliko got ćeš. Jedan od braći finil je va Ljubljane teologiju, ma kako se je zaljubil va jednu Srbijanku prehitil se je na pravoslavnu veru da se more oženit. Va rate je postal partizan, a potla rata je bil čak i oficir. Lojzo ki je nastavil držat oštariju skupa z ženun Marijun ka je bila z Bukovice poginul je 1943. leta blizu kući. Teško je to reć, je hrabro, al po bedastoće, uglavnon on i još jedan prijatel su kad su čuli da potla talijanske kapitulacije Nemci prihajaju šli na jedan brežić desno od raskršća za Staru poštu proti Fiorinu i z nekakovemi puškami počeli pucat na njemačku kolonu. Nemci su to brzo rešili i na meste ih poubijali. Od onda to mesto zovu Partizanski breg, a brat od Lojzota je storil i nekakov spomenik ki je danas zapušćen. Marija, udovica, nastavja vodit oštariju na ceste, a va ku njoj prihajaju sake sorti soldati: Nemci z kazermi pul Permani, Talijani ki su ostali borit se na njemačkoj strane, a va prolaze je bilo i ustaši i četniki. Jedanput da su va isto vreme bili va konobe Talijani, zad šankon Nemci, a pred oštarijun ustaše. Marija ni mogla od straha da se ne ćapaju mej sobun (aš kade je pijači je i barufi) aš bi njoj bili su oštariju razbili. Da stvar bude boja njiji sin Joško ki će potla preuzet oštariju, je bil onako fanj živahan frkalas pak je jedanput skupa z nekakoven Talijanon ukral Nemcon konja ki je bil va njiheh štalah i zapejali ga skrit nekamo va Pojani. Ja ma, bil je sneg i Nemci su ih vaje ćapali po trageh. Talijana su zajdin streljali, a Joškota su pripejali h matere i zapretili da te i njega streljat. Ona j’ molila i prosila i usput pest vlasi poskubla da ga puste aš da j’ još otrok. Smilovali su njoj se aš su h njoj v oštariju prihajali. Oštarija je nastavila delat i potla rata, ali više se ni mogla zvat ”Dekleva“. Va to vreme oštarije nisu smele imet naziv po familije aš su drugovi računali da je to relikt zrušenega i njin mrskega privatnega vlasništva. Zato je zadruga i partija ka je š njun rukovodila davala imena oštarijan. Julica je postala ”Soča“, Dekleva na štacione ”Triglav“, a njih su preimenovali va Stara pošta. Baren je bilo va duhe neke tradicije, a treba napomenut da se i zaselak od nekoliko kuć okol oštarije nalazi pod ten imenon na topografskeh kartah.

Kompletna familija Dekleva

TREĆA GENERACIJA
Joško je zrasal, ozrenul oženil se za Grozdanu Ružić i 1965. leta prezel od materi oštariju. Krenul je i va temeljitu rekonstrukciju kući tako da je teh let storil i velu salu va koj je moglo stat okol 80 judi. Va to vreme su takove sali bile prava retkost (sledeća potla ove proti zgornun bila je komać va Postojne) pak je Stara pošta postala omiljeno odredište pogotovo za judi okol Bistrca i zdolun za organizirat piri. Ni bilo suboti da ni bilo pira. Uz piri nastavljena je tradicija ponudi domaćeh jeli i marendi pak se na Staroj pošte fermuje na desetini kamioni i cisterni. A judi reču: ”Kade uz cestu vidiš pul oštarije fermano čuda kamioni tu se sigurno dobro ji.“

ČETRTA GENERACIJA
Joškotov sin Miloš od mićega je odlučll nastavit tradiciju pak se je školoval za kuhara i vrlo mlad 1984. leta preuzima vođenje gostioni ku podiže na nivo restorana. Leta su to i kada ovuda pasuju na tisuće tranzitneh gosti tako da se ponuda prilagođava temu tipu gosti, prvenstveno kroz ponudu hrani z roštilja. Ma i to vreme je z izgradnjun novega auto puta pasalo pak se Miloš va suradnje z opatijskun ugostiteljskun školun zapravo vrnja na ponudu onega ča je i njegova nona nutila. Domaće, kvalitetno i dobro. Nadajmo se da će i peta generacija Deklevi do malo vremena zet delo va svoje ruki.

Obitelj Dekleva ispred osterie Stara pošta

Obitelj Dekleva ispred osterie Stara pošta

DEKLEVA NA ŠTACIONE
Jedan od deset sini rodonačelnika Jožefa bil je i Ivan. Rojen je bil 1892. leta pul Permani, ondašnjen Puževen komune. Oženil se je za Milku Sušanj – Poloninu i kupili su kuću pul Jurdani va koj su otprli oštariju. Kuća je storena početkon dvajsetega stoleća, verovatno nakon ča je storen štacion pul Jurdani, a to je bilo dosta nakon matujskega štaciona. Va to je vreme promet okol štaciona bil priličan, pogotovo onaj teretni. Kraj oštarije je storena i štala kade su furmani pušćali svoji konji da se najedu i počinu. Potla je, vreme Talije, ta štala
pretvorena va magazin. Ivan Dekleva je bil vrlo sposoban i bimo rekli ”znal se je obrnut“ od česa svedoči štorija da je arival Talijani nagovorit da planirana nova trasa cesti ne gre jušto kako su oni planirali nego da jedan del ostane na trase stare cesti, a ka je pasevala njemu pred oštarijun. I to jedan običan oštar, altroke Sanader ki je storil izlaz z auto puta za rodne Dugobabe! Vreme Italije je okol štaciona Jurdani bilo vrlo živo. A, kade je živo je i prometa v oštarije.

Železničari, soldati, financi, domaći judi va prolaze, si su imeli užancu poć do Deklevi. A ovisti Dekleva baziral je svoju ponudu na pijače. Od hrani su imeli vrlo malo, jušto malo pršuta i za vreme Italije mortadeli i sira s kruhon. Jušto ki je jako lačan, al da se lagje popije žmuj vina. S takovun ponudun nastavil je i potla rata kada mu prej spomenuti drugovi odrejuju ime ”Triglav“ ko je ostalo dokla ga ni prezela legendarna Olivia Sušanj i dala mu ime ”Olika“. Ivan je imel troju decu Sonju (r.1922.) ka je emigrirala va Meriku i pod stari dani se vrnula va stari kraj, Borisa (r. 1924.) ki je odselil v Opatiju i najmlajega Miloša (r. 1926.) ki je ostal na starine, s ten da je 1960. nakon ča se je oženil za Ivanku Kinkela – Konkinu šal dve leta delat kot elektro inženjer va Njemačku va fabriku Siemens. Ivan jih je 1962. nagovoril da se vrnu doma i prezamu oštariju ča su i storili. Teh let oštarija je dobro poslovala, najveć z judi ki su tu hodili na vlak, a i fanj je bilo vojski blizu pak su i oni rada prihajali Dekleve. Miloš i Ivanka su uz staru kuću storili i novu kuću, a va staroj urejuju par kamar za afitevat. Ivanka je čuda let vodila oštariju ”Triglav“ za ku su si rekli ”pul Deklevi“ ma njiha deca Belinda i Ivo su zibrali drugi puti i oni davaju oštariju va fit. Olika nastavja z ponudun pijači i jednostavneh jeli, a nakon ča je otprla oštariju va svojoj kuće, ovistu preuzima Darko Tončinić ki urejuje kuhinju i proširuje ponudu na marendi i druga gotova domaća jela.

Oštarija Dekleva pul Jurdani šezdeseteh let

Oštarija Dekleva pul Jurdani šezdeseteh let

Od onda se oštarija zove ”Furman“ kot uspomena na furmani ki su se pred oštarijun fermeveli i počivali. Nakon otvorenja auto puta i drastičnega pada gosti Darko Tončinić seli na Volosko, a novi zakupac Henrik Bučković nastavlja z ponudun marendi i gotoveh jeli do dan danas. Oštarija je zadržala domaći štih i zahvaljujuć ne prevelikemu prostoru jednu intimnost stareh domaćeh oštarij. Da je oštarija ka ima svoju tradiciju moremo reć i po ten ča si zvončari ki tuda pasuju ovde delaju kolo, a zna se da se kolo dela samo tamo kade je to dugoletna užanca i tradicija od starini.

Alfred Šaina / Tramontana

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net