Osvrt na likovni program KKL-a 2009.

admin 14 years ago Kronika

Prostor kao izazov i nadahnuće
Piše: Višnja Slavica Gabout – likovna kritičarka
Mala dvoranska crkvica sv.Trojice u Kastvu, smještena na Trgu Lokvina, u samoj jezgri staroga grada, zaštićeni je spomenik kulture iz 15. stoljeća, o kojem brine Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Rijeke i Ministarstvo kulture RH. Crkvica plijeni logikom svojih dimenzija koje su, premda nigdje sasvim pravilne, naizgled geometrijske i precizno usuglašene, a u odnosu na ljudsku mjeru neobično proračunate i uravnotežene. Unatoč svojih malih gabarita ona zadivljuje nekom posebnom monumentalnošću – pa čak i visinom unutrašnjosti, koja se diže skoro 5m prije nego što dostigne otvorenu drvenu krovnu konstrukciju. Blokovito zdanje rasvjetljava samo jedna uska monofora na južnome zidu, mala ostakljena luneta nad zapadnim vratima i prozorčić u svetištu, bacajući oskudno svjetlo na arhitektonsku jednostavnost unutrašnjosti, kojoj je vizualni centar povišeno svetište s baroknim oltarom. Zidovi crkvice nekada su bili oslikani srednjovjekovnim freskama i njihovi ostaci još su u svetištu vidljivi, noseći fragmente najstarijih glagoljskih natpisa u nas, pa su istraživanja i sondiranja zida tu stalno u tijeku. Crkvica sv. Trojice već dugo nije u izvornoj funkciji, ali je zato već desetak godina javni izložbeni prostor, opremljena redovnom galerijskom opremom i rasvjetom. Ipak, stalno je i pod budnim nadzorom konzervatora, kako bi spomenička baština ostala očuvana i tu ”konzervirana“. Zbog svega toga ona je svim umjetnicima, osobito onima suvremena izričaja, začudno inspirativan izlagački prostor. Inspirativan, ali i izazovan, nudeći nadmetanje i pozivajući na hvatanje u koštac s bezbroj zadanosti, jer prostor je to koji je možda arhitektonski jednostavan, zatvoren i unutar sebe usuglašen – poput svojevrsnoga modula, ali zato za izložbe beskrajno zahtjevan.
Ovogodišnji izložbeni program, koji je uključivao 6 izložbi suvremenih hrvatskih autora, bio je koncipiran upravo tako da prostor autorima bude nadahnuće, a mahom svima je bio izazov. Pri odabiru, selektor je, zajedno s Umjetničkim savjetom galerije, vodio računa da program bude vrhunski likovno kvalitetan, suvremen i intrigantan, a budući da je u većine autora bio osmišljen baš za taj prostor, radilo se najčešće o najnovijim radovima autora. Izlagali su Mirna Sišul (Rijeka), Branko Lenić (Rijeka), Đanino Božić (Novigrad/Istra), Duje Jurić (Zagreb), Mirjana Petrin (Zagreb) i Ratko Janjić Jobo (Zagreb).

Program je započeo izložbom slika iz ciklusa ”Ljetovanje“ (akril na platnu) mlade riječke slikarice Mirne Sišul, koja je nema tome dugo diplomirala slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, ali je za svoj rad do sada već dobila niz nagrada. Ono što se na prvi pogled dalo zamijetiti u njezinu slikarstvu, a što je privuklo i žiri zahvaljujući kojem je ušla u program Galerije sv. Trojice, bila je neka mladenačka, ali odrješito-znalački islikana svježina vizualnoga razmišljanja, te primarnost i neposrednost likovnoga postupka. Plijenile su tako pozornost njezine zatvorene, čiste forme i strukturalna jezgrovitost, kao i suzdržani i reducirani likovni vokabular, sveden na snagu boje i linije. Boje koja progovara žestinom crno – bijelih kontrasta u koje se povremeno zalijeću jaki crveni akcenti i linije koja slijedi ritam unutarnjih energija, ističući se ne likovnom, nego i tekstualnom izražajnošću.
Branku Leniću bio je izazov povijesna priča koju mu je nudila crkvica sv. Trojice, a koja se uklapala u njegova dugogodišnja istraživanja vezana uz tragove predaka i otiske njihova bivstvovanja u njegovu podneblju, u Primorju i Istri. Te tragove on otkriva u nekim povijesnim duhovnim žarištima, obilazeći energijom natopljena mjesta i skupljajući otiske, a onda ih redizajnirajući i uklapajući u svoje radove, te tako pričajući staru priču u novome kontekstu. Bio je to osnovni koncept i njegove izložbe u kastavskoj Galeriji sv. Trojice, koju je osmislio kao multimedijski projekt pod nazivom ”Otisci“. Za tu priliku slijedio je tragove predaka u Beram, u crkvicu sv. Marije na Škrilinah i otud uzimao otiske/interpretaciju fresaka, ali je otud uzimao i otiske ruku i stopala (pa ih na grafički način materijalizirao) brojnih generacija beramskih “hodočasnika”. Te je otiske, za ovaj projekt, pomoću suvremenih medija prenio u današnje vrijeme (video-zapis, kompjutorske grafike), povezujući tako podneblja/prostore, vremena, ljude, ideje i vjerovanja. Lenićevi “Otisci” sastojali su se od nekoliko cjelina/dijelova. Glavni dio bio je ciklus od 17 kompjutorskih i slikarski dorađenih grafika u obliku uskih, dugačkih traka (ciklus BERAM), koje su se spuštale cijelom visinom crkvice/galerije, od krovišta do poda i predstavljale su suvremenu interpretaciju (motivi uvećani, s autorovim intervencijama) fresaka iz crkvice Sv. Marije na Škrilinah u Bermu. Drugi dio bila je videoprojekcija koja je tekla paralelno uz izložbu, a koja je sadržavala zapis performanceakcije Lenićevih uzimanja otisaka po Istri i u Bermu. U podlozi toga video-zapisa bila je upečatljiva ambijentalna glazba autora Deana Černeke – svojevrsni spoj istarskoga pučkoga melosa i crkvenih napjeva.
Najveće zanimanje publike i njezin masovni angažman i sudjelovanje, međutim, izazvao je performance ostavljanja vlastitih otisaka (nogu, ruku, dijelova tijela) današnjih, suvremenih “hodočasnika” – posjetitelja izložbe, koji su na velikom platnu usred galerije/crkvice mogli na otvorenju, na jednostavan grafički način, bojom, ostaviti svoj identitet. U ovom našem svijetu otuđenja i pomaknutih vrijednosti bilo je gotovo dirljivo vidjeti mnoštvo ljudi koji su zajednički sudjelovali u tom likovnom “ritualu” potvrđivanja sebe i svoje jedinke u vremenu i prostoru – i potvrđivanja da su bili ondje. Premda metalni reljefi (2008.g) od slojevitih, geometrijski pravilnih pločica Đanina Božića nisu izvorno nastali za prostor Galerije sv. Trojice, za izložbu u Kastvu odabran je taj specifičan ciklus iz njegova opusa jer se i selektoru i autoru on učinio snažnim izazovom za suprotstavljanje dvaju različitih modula: onoga tek naizgled pravilnoga – prostornoga i onoga istinski geometrijskoga, koji se iščitava u Božićevim reljefima. Ako je to, međutim, u početku i bio izazov za suprotstavljanje, na kraju je bio još veći izazov za usuglašavanje dva modula i njihovo postavljanje u vizualno aktivnu “modularnu ravnotežu” (kako je bio i naziv izložbe). Pokazalo se, uz to, da su Božićevi reljefi (matematički pravilni) bili ne samo atraktivni, nego i na neki način “prilagodljivi”. Premda nevelikih dimenzija, oni su djelovali snažno i vizualno (zrcalni odbljesci) i prostorno, pa su u ovom drugom slučaju utjecali na omjere cijele unutrašnjosti, spuštajući – ili uzvisujući očišta, “poravnavajući” okomice i paralele, te navlačeći oko na simetriju i ravnotežu. Ali istodobno dopuštajući i nepravilnosti u svrhu dinamike. U takvoj konstelaciji, ova izložba se mogla shvatiti kao ambijentalni projekt, dajući odgovor na izazov sraza dvaju modula. Sraza koji se, promišljenim uravnoteženjima, pretvorio u njihovo harmonično, uzbudljivo i energijski napeto zajedništvo.
Duji Juriću je u njegovom projektu ambijent također bio područje interesa (“Ambijent” je bio i naziv izložbe, određen konceptom), a zanimljivo je da je i u ovom slučaju autor, inspiriran prostorom i njegovim modulom, ponudio geometriju kao svoj odgovor na izazov. Ali Jurić je ponudio drukčiju geometriju – geo svjetlosnu instalaciju, kojom se prostoru ne samo suprotstavio, nego ga i transformirao: promijenio mu karakter, percepciju, dimenziju i najposlije realnost, pa je tako cijeli ambijent, udruženim djelovanjem nekoliko medija (svjetlo/tama, pokret, zvuk) u onoj sadašnjoj realnosti bio dezintegriran, ali je zato bio virtualno integriran u nekoj drugoj realnosti.
Gledatelj je, uranjajući u ovaj ambijent, gubio oslonce vezane za prostor i vrijeme, za opipljivost i dimenzije, ali je zato dobio osjećaj iskoraka u neke nove dimenzije i u jedan novi, drukčiji svijet, smješten negdje u beskonačnosti, izvan granica opipljivosti i prisutnosti. Ipak, u odnosu na izazove prostora, ovaj Jurićev rad neočekivano je poštovao sve zadanosti arhitekture, tek naizgled potirući njezinu realnost. U osnovi, geometrijska svjetlosna instalacija “Ambijent” funkcionirala je kao harmonično zajedništvo s prostorom crkvice sv. Trojice. Zajedništvo na prvi pogled puno suprotnosti, koje je međutim, kad se bolje zagledalo i “ogolilo”, pokazivalo mnoštvo sličnosti krajnje sintetiziranih formi i s jedne i s druge strane. Zato su ova suvremena, može se reći i avangardna Jurićeva djela s povijesnim prostorom crkvice sv.Trojice disala u neobičnom suglasju.
Pretposljednja izložba u službenom programu u Kastvu bile su slike-objekti zagrebačke akademske slikarice Mirjane Petrin, iz njezina ciklusa “Kozmike”. Ona taj svoj znani ciklus, čije su faze bile izlagane u mnogim relevantnim izložbenim prostorima, a prošle godine i u Muzeju Mimara, slika već niz godina, kroz njega istražujući nove mogućnosti suvremene slike – njezino oprostorenje i širenje, ali i građenje, nadograđivanje i karakteristično kadriranje, uvodeći tako novo i drukčije pulsiranje svoje slike u prostoru. I po sadržaju i po formi za ovu autoricu mogućnosti razvoja ciklusa “Kozmike” gotovo su beskrajne, pa ona stalno tu pronalazi nešto novo za istraživanje: sužavanja ili proširivanja kadra, zaobljavanja ili šiljenja rubova. Ali ono čime se najviše bavi je uvođenje u sliku sve više prostora prošupljujući je, odnosno samom konstrukcijom slike sve više je izbacujući u prostor, pa su tako njezine najnovije slike koje su bile izložene u Kastvu djelovale već kao pravi reljefi. Djelovale su međutim i oblikovno promišljeno, zgusnuto i odmjereno – “modularno“, pa su se možda upravo zato i izuzetno harmonično sjedinile s izložbenim prostorom.
Izložbeni program u Galeriji crkvice sv. Trojice u Kastvu priveden je kraju ove godine jednim posvećenjem – “Posvećenjem mora” Ratka Janjića Joba. Ova izložba, koncipirana posebno za crkvicu sv. Trojice, realizirana je nakon Jobove višegodišnje fascinacije Kastvom i njegovim ambijentom, širokom morskom pučinom pod Kastvom (“Kastavskim morem”), a najviše samom crkvicom – njezinim mirnim volumenom, mističnom unutrašnjošću i intrigantnim prostorom oltara. Sve to zajedno bilo je Jobu inspiracija za koncepciju projekta simboličkog unošenja i Posvećenja mora upravo u toj crkvici/galeriji. Posvećenje, kao potvrda ljubavi mitskoga, ponosnoga grada i velikoga mora, u projektu se odigralo na oltaru, vizualno scenskome centru zbivanja, a njemu su, u svečanom nizu uokolo, po zidovima, nazočili Svjedoci – simboličke slike mora velikih formata. Ali bilo je zanimljivo zamijetiti da su to bila neka nova Jobova mora, neočekivana i drukčija od dosadašnjih. Mora metafizičko-nadrealna i uvelike suvremeno-apstraktna.

Ono što za kraj valja dodati je da se većina izložbenog programa u Galeriji sv. Trojice u Kastvu ove izložbene sezone odvijala, kao što je svake godine uobičajeno, u vrijeme održavanja manifestacije “Kastafskog kultunog leta” (od početka srpnja do sredine kolovoza), ali su dvije izložbe izvedene i u terminima izvan ovih, a važnima za Grad Kastav: uz Dan Sv.Jelene Križarice (svibanj) i Dan Grada Kastva (lipanj). Cjelokupni izložbeni (ali i glazbeni i dramski) program odvija se u organizaciji udruge “Kastafsko kulturno leto”, a financiran je od Grada Kastva, te sufinanciran od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Primorsko- goranske županije i Turističke zajednice Grada Kastva.
Osvrt na likovni program Kastafskog kulturnog leta izašao je u časopisu ”Kontura”, objavljen je uz dozvolu autorice, te ga prenosimo u cijelosti.
N.C.

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net