Razgovor: Damir Smerdel – otvorena ljubav prema klasičnoj glazbi
…zabavljalo me bogatstvo i raznolikost takve glazbe, koja nikad nije ista i jednoobrazna. Imao sam jasne ideje što želim raditi u životu u prvom razredu srednje škole – biti dirigent…
…Saki neka stori svoju dužnost, saki neka svoj talent stavi va službu svojega naroda i njegove duhovne ili materijalne kulture! – I. M. Ronjgov…
Bregi – Na put koji su prošli mnogi prije njega (I. M. Ronjgov, Leo Ivančić) i koji su cijeli svoj život posvetili glazbi, krenuo je i naš sumještanin iz Bregi dvadesetsedmogodišnji Damir Smerdel vjerojatno najmlađi i najperspektivniji dirigent našeg kraja, ali i šire. Damir je do sada završio talijansku i glazbenu osnovnu i srednju školu, te je diplomirao na fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Opatiji. Studirao je i na Visokoj školi za glazbenu umjetnost ”Ino Mirković“, smjer orkestarsko dirigiranje u klasi Mo Miroslava Homena, te na konzervatoriju ”Benedetto Marcello“ u Veneciji gdje stječe titulu akademskog prvostupnika u ravnanju orkestrom. Trenutno je na magistarskom studiju na državnom konzervatoriju ”G. B. Martini“ u Bologni u klasi Mo Luciana Acocelle. Uza sve to redovito sudjeluje i u međunarodnim masterclassevima i seminarima u Beču, Českim Budějovicama, Münchenu i Bukureštu gdje ravna orkestrom, te sudjeluje u produkcijama opera Turandot i Trubadur kao asistent dirigenta. Već dvije godine voditelj je mješovitih pjevačkih zborova ”DVD Opatija“ i ”Zvon“ iz Dobrinja, a mi smo ga ”otkrili“ kada je počeo voditi mješoviti zbor ”Štorija“ društva “Domoljub 1909.“ iz Rukavca.
Zaintrigirani njegovim užitkom vođenja i lakoćom prenošenja novih znanja zapitali smo ga zašto glazba?
Damir Smerdel: Sjećam se da kad sam imao četiri ili pet godina, kad su kod nas tek došli u prodaju kompaktni diskovi, da nam je tata donio kući pet CD-ova razno razne glazbe, među kojima se nalazio jedan, žutog omota, s olovkom iscrtanim likom (meni i dan danas nepoznatim), sa izborom najpoznatijih djela iz klasične glazbe. Sjećam se kad sam to prvi put čuo, kako mi je taj CD bio najzanimljiviji od ostalih, i kako sam taj jedan jedini CD preslušavao svakodnevno. Iskreno, ne znam pravi odgovor na pitanje ”zašto glazba?“. Ne znam zašto sam kao petogodišnjak zavolio Mozartovu ”Malu noćnu muziku“, Beethovenovu ”Petu“ ili valcer iz ”Trnoružice“ Čajkovskog, s obzirom na to da nitko u mojoj obitelji nije slušao takvu vrstu glazbe, niti potječem iz glazbene obitelji. To je jednostavno bilo tako. Zabavljalo me bogatstvo i raznolikost takve glazbe, koja nikad nije ista i jednoobrazna. Djelomice sam i do danas zadržao takvo mišljenje, da je tzv. klasična glazba takva glazba, koja se iz takta u takt mijenja i u kojoj nakon puno preslušavanja ili izvođenja uvijek nađeš nešto novo, što do tog trenutka nikad nisi čuo. Nažalost, u tzv. popularnoj glazbi do dana današnjeg nisam uspio pronaći način kako da doživim tu glazbu kao ne-repetitivnu, ne-monotonu i na neki način imalo zanimljivu, naravno čast određenim iznimkama, kao i uvijek. Ali otvorenog sam uma i uvijek sam spreman poslušati svaku vrstu glazbe bez iznimke i predrasuda.
Kako ste došli do toga da želite biti baš dirigent?
Damir Smerdel: Dirigiranje je pak nešto što mi nije ”sinulo“ odmah. Za to je trebao
relativno dugi interni proces. U osnovnu sam glazbenu školu krenuo kao gitarist, da bi se u srednjoj odlučio za teoretski odjel samo da bih mogao početi s glasovirom, tj. da se na neki način približim glazbi Mozarta, Beethovena ili Haydna, što je s gitarom bilo praktički nemoguće. Sjećam se da sam pri kraju osnovne škole, dok sam još svirao gitaru, potajno na kraju nastave u glazbenoj školi s notama ”Moj prvi Mozart“ za glasovir, krenuo sam čitati note i brojati tipke na glasoviru i zapisivati u note gdje se nalazi odgovarajuća tipka. Ali ne zato što sam osobito volio glasovir, već samo i isključivo zato što su me Mozartovi Menueti ili Bachove Gavote zabavljale i podsjećale na orkestralni zvuk koji sam čuo na radiju ili u kazalištu. I tad je polako u srednjoj školi počela tinjati ideja o dirigiranju, jer sam tada već otvoreno gajio ljubav prema klasičnoj glazbi, bilo vokalnog, bilo instrumentalnog ili vokalnoinstrumentalnog žanra, a u međuvremenu otkrio horizonte romantične glazbe i tu više nije bilo povratka. Imao sam jasne ideje što želim raditi u životu u prvom razredu srednje škole. Biti dirigent.
Damir Smerdel
Dirigentski posao nije nimalo lak, treba imati ”uho“ ali i osjećaj za vođenje ljudi, kako se nosite s orkestrima i zborovima koje vodite?
Damir Smerdel: Nakon završene srednje škole ”Mirković“ u Opatiji, završio sam bakalaureu iz Orkestralnog dirigiranja na državnom konzervatoriju u Veneciji, gdje sam imao priliku konačno prvi puta stati pred orkestar i krenuti u tu ”prašumu“ zvukova koju je trebalo najprije znati dešifrirati i mentalno analitički posložiti, a potom znati njom upravljati. Imao sam sreću što sam imao prilike dirigirati u toku školovanja puno puta orkestrom te time polako shvaćati pravi izazov dirigiranja. Danas, na posljednjoj godini magistarskog studija u Bologni, mislim da znam što to znači biti dirigent. Jedan od mojih glazbenih uzora, veliki Rumunj Sergiu Celibidache, čiji je najbolji učenik bio i moj mentor, Konrad von Abel, je jednom rekao da se ”dirigiranje sastoji od tisuću NE, da bi se postiglo ono jednostavno, konačno DA“. I to je jedina istina dirigentskog posla. Ne imati svoju ideju i interpretirati djelo na svoj način, već uspjeti iz nota naći „pravu muzičku istinu“ koju je imao skladatelj i doći do nje dugim promišljanjem ili onim što neki vole reći „analizom“. Po mojem osobnom mišljenju, ne postoji interpretacija djela, odnosno ne postoje načini po kojima se neko djelo može dirigirati, već samo jedan jedini ispravan put ”muzičkog pripovijedanja“ i puno pogrešnih. Taj ”recept“ vrijedi za svih i za sve. Ako ravnam orkestrom ili ako vodim amaterske zborove, odnosno ako imam priliku dirigirati Beethovenovu Sedmu simfoniju, ili sa amaterskim zborom izvesti neko jednostavnije Kaplanovo djelo primjerice, ravnam se po istome principu, a taj je da nije na nama dirigentima, tj. izvođačima, da ”odlučujemo“ kako nešto izvesti, već da se pokorimo muzičkoj ideji koja je zapisana, da ju usvojimo i da ju istinski prenesemo slušateljima bez umjetnih ”aditiva“, odnosno bez naknadnog interpretiranja. Moglo bi se reći da je dirigiranje s jedne strane lako, jer se u srži dirigiranje ansamblom od 15 ljudi ne razlikuje bitno od ravnanja ansamblom od 150 ljudi, ali je s druge strane izuzetno zahtjevno pronaći muzičku bît i smjer u kojem se glazba kreće, te tu energiju prenijeti na publiku. Do tog sam uvjerenja došao upravo vodeći tri amaterska zbora (DVD Opatija, ”Zvon“ Dobrinj i ”Štorija“ Rukavac). Iskustvo rada s ljudima općenito i muzičkog vođenja nekog ansambla je neprocjenjivo iskustvo i zapravo me baš rad s takvim ansamblima raduje, jer upravo zato što se radi o amaterima, gdje većina ljudi nema nekakvo muzičko predznanje, je puno lakše ”tražiti“ pravi način na koji da se određeno djelo izvede, nego što bi to bilo s profesionalnim glazbenicima, baš stoga što profesionalni umjetnici često imaju nekakvo personalno viđenje a puno puta i svoju ”osobnu“ interpretaciju često potaknuti željom za ostvarenjem posebnih efekata, koji često sa glazbom nemaju nikakve veze, što katkada može dovesti do poteškoća u suradnji.
S druge je strane rad s amaterima teži, jer se radi uglavnom o ljudima koji ne čitaju note, pa je potreban puno veći vremenski interval da bi se uopće pročitalo neko djelo, a često se puta u takvim zborovima susreće netko tko teže ili sporije uči novo djelo, a tu se od dirigenta traži iznimno strpljenje i upornost. Pored toga, podrazumijeva se da dirigent savršeno čuje sve dionice određenog ansambla (bilo zbora ili orkestra), ali i da bude jasan i da ima jasne ideje, a za sve je to potrebno prethodno muzičko promišljanje djela, a na probama konstantno interno provjeravanje da li ta glazbena bît i smjer koju dirigent čuje od ansambla podudara s njegovim unutarnjim uhom. Zato je dirigentski posao izuzetno naporan, a za njega je potrebno dugogodišnje muzičko ali i životno sazrijevanje, pošto je jedno od drugoga neodvojivo. Moj je cilj u budućnosti oformiti, upravo ovdje u našem kraju, neki ansambl koji ne bi imao za cilj puko prosviravanje popularnih klasičnih djela radi zabave publike i ostvarivanje velikog uspjeha ili zarade, već neumorno traženje istinskih muzičkih vrijednosti i određenih poruka kojim svako glazbeno djelo obiluje, a koje se nekim drugim umjetnostima ne mogu iskazati, a to uvijek u sinergiji s publikom kojoj bi bila ispripovijedana određena glazbena priča. Za kraj se ovim putem zahvaljujem svojim zborovima što se skupa sa mnom izuzetno trude da zajednički izgrade neko djelo, da imaju u mene povjerenja, ali i da, što je najvažnije, uživaju u tome što rade i što su tolerantni na onih bezbroj ”NE!“ i neumornih ”da capo“.
S obzirom da ste vrlo zaposleni, te živite po principu cjeloživotnog učenja, da li uopće imate slobodnog vremena i na koji način ga provodite?
Damir Smerdel: Kao i svaka mlada osoba obožavam putovati te putovanje do Moskve ili pak do Roča je za mene uvijek doživljaj, bitno da se negdje ide. Poznat sam u svom društvu kao neumjereni kavoljubac i fanatik o starim kavanama, a obavezne i nezaobilazne točke od interesa u svakom novom gradu koji posjetim su prvo kavana a onda koncertna dvorana ili kazalište. Ali ipak, jedino mjesto na svijetu koje nema ni kavane ni koncertne dvorane, a koje najviše od svega volim je Cres. Odlazak na taj netaknut, pitom ali i divlji otok, obavezno s partiturom pod rukama, je nešto što za ni jednu kavanu ne bih mijenjao!
Marijana Kalčić Grlaš / Tramontana
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net