RAZGOVOR Kastavski župnik Franjo Jurčević: Postao sam svećenik iz inata

Davor Žic 5 years ago Novosti

Svaka budala ima pravo miješati se u politiku, a mi koji imamo barem jedan – a ja i dva fakulteta – ne bih smio ništa. To ne dolazi u obzir. Po ovome što se piše, ispada da su svi problemi u Hrvatskoj riješeni, samo jedan mali župnik nam je ostao problematičan. Ma, dajte…

Kastav – Nema osobe u Kastvu, pa i izvan „grada na brege“, koja ne zna za župnika Franju Jurčevića. A svatko tko ga zna, ima o njemu i svoje mišljenje. Jedni osuđuju njegov politički aktivizam i ponekad kotroverzne stavove, drugi pak hvale njegov rad u zajednici, obnovu sakralnih objekata, humanitarne aktivnosti… A i jedni i drugi moraju priznati da, bez obzira na oštrinu svojih mišljenja i britkost jezika, velečasni Jurčević nikada nije odbio pomoć onome kome je bila potrebna. Upravo to, čini se, presudilo je kod kastavskih gradskih vijećnika koji su mu dodijelili nagradu za životno djelo, a koja mu je uručena na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom proslave Dana grada Kastva.

– Ova nagrada mi se čini kao da mi se drži naka vrsta nadgrobnog govora… Ali cijenim odluku dobronamjernih ljudi, vidite da su se ujedinili i HDZ i PGS i SDP i IDS u svemu tome. I nije točno da me prvi HDZ predložio, nego PGS-ovci, od njih je to krenulo. Nisam niti u jednoj jedinoj stranci, jer moji su župljani iz različitih stranaka i neprimjereno bi bilo da se učlanim u bilo koju stranku.

Koji dio svog životnog djela smatrate osobno najvažnijim i najdražim?

– Kad sam došao u ovu župu, prva stvar koju je trebalo učiniti – osim okupljanja ljudi, jer na mojoj prvoj misi u Kastvu bilo je 19 ljudi, a taj se broj sada puno povećao – bilo je obnoviti objekte, jer su svi bili u ruševnom stanju. Mi imamo 14 objekata, a ovaj u kojem sjedimo je petnaesti, jedan od najljepših i najfunkcionalnijih župnih stanova u našoj Nadbiskupiji. Malo-pomalo obnovili smo svih 14 i izgradili ovaj petnaesti. Nabavili smo 10 zvona, što za župnu crkvu, što za ostale kapelice, napravili nove klupe u crkvi, od ariša kojeg smo dobili iz Austrije, ali i „more“ drugih stvari… Stalno smo aktivni u humanitarnom radu, za liječenje Matije Katalinića i još jednog župljana prikupili smo točno 48.390 kuna, i za operaciju dječaka kojem je trebala nova pužnica. A svakom djetetu iz kastavske škole kojem roditelji nemaju za platiti izlet, mi to platimo i damo mu džeparac. Jer, što dijete zna o siromaštvu, treba i ono moći iskusiti sve što mogu i vršnjaci.

Ne bih se htio previše hvaliti, ljudi koji su ovdje jako dobro znaju što se sve radilo, nego bih se htio zahvaliti najprije glavnim suradnicima, časnim sestrama Kćeri Božje ljubavi, a onda i svim župljanima jer svatko je na svoj način doprinjeo da bismo sve to mogli napraviti.

Kod odluke o nagradi posebno je istaknuto Vaše djelovanje tijekom Domovinskog rata…

– Da… Kad bi se zbrojilo sve zajedno – što u kombijima, što u malim kamionima, što u šleperima – mi smo negdje oko tri tisuće šlepera uvezli humanitarne pomoći i među prvi smo s time krenuli. Poznavao sam puno ljudi u Italiji jer sam studirao u Rimu, poznavao sam i u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj… Najobilnija pomoć je stizala iz Italije, a najkvalitetnija iz Austrije. Onda smo mi to slali „od Triglava“ do Subotice i do Mostara. U danima kad je najviše pomoći dolazilo imali smo petnaest župljana koji su od jutra do večeri raspoređivali pomoć, istovarivali iz kamiona, razvrstavali, dijelili… Dobili smo od Grada Kastva zgradu u kojoj je danas hotel na Lokvini, a djelili smo mjesecima, godinama na sedam prozora, tu su bile kolone… A u tim kolonama je bilo i „špijuna“, koji su kontrolirali kako se dijeli humanitarna pomoć. Došao je jedan od njih, Talijan, do mene i rekao: „Padre, ja sam predstavnik europske organizacije i stajao sam u svakom redu. Vi i vaši koji su dijelili pomoć nikad niste pitali tko je koje nacije, vjere, boje ili opredjeljenja, davali ste pomoć svima. Sad kad se vratim u ured, organizirat ću da dobijete još više pomoći“. Tako je to išlo, nikada nikoga nismo pitali je li Hrvat, Srbin, Musliman, svima smo dijelili. I mogli smo, hvala Bogu.

Nakon objave da ste dobili nagradu Grada Kastva za životno djelo, bilo je puno negativnih komentara u medijima. Kako to komentirate?

– Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Povlači se stalno da sam ja osuđen zbog napada na LGBT zajednicu, što nije točno. Treba dobro vidjeti tko je mene tužio i tko je sudio. Ja sam rekao da homoseksualce i lezbijke ne treba osuđivati jer dovoljno su kažnjeni time što jesu. Osuđen sam zbog toga na tri mjeseca zatvora koji su pretvoreni u godinu dana uvjetne kazne. Dovoljno govori sama činjenica da sam na prvu raspravu u Rijeku pozvan na Beli pundejak, pa sam napisao da samo budala ne zna da je to u Kastvu velika fešta, da se praktički ne može ni izaći iz grada automobilom, a i da imam Svete mise, kao za blagdan. A na izricanje presude, za koju nisam ni doznao dok nisam pročitao u novinama, na to me nitko nije niti zvao. Tako da sam osuđen, a da nisam imao priliku ništa niti kazati. Ako sam nekoga uvrijedio u svome pisanju, ja im se ispričavam. A pišem i dalje.

Kažu ljudi da se svećenici ne bi trebali baviti političkim temama…

– To je najobičnija glupost. Neki ljudi koji su poznavali Tita prenijeli su njegove riječi: „Ne bih se ja bavio politikom, ali se politika sa mnom bavi“. Sve je zapravo politika. Pa i ova odluka da se meni dodijeli nagrada za životno djelo, isto je tako politička odluka. Svaka budala ima pravo miješati se u politiku, a mi koji imamo barem jedan – a ja i dva fakulteta – ne bih smio ništa. To ne dolazi u obzir. Po ovome što se piše, ispada da su svi problemi u Hrvatskoj riješeni, samo jedan mali župnik nam je ostao problematičan. Ma, dajte…

Župnik ste u Kastvu već 40 godina, baš ove godine Vam je obljetnica prve mise?

– Točno, 3. studenog će se navršiti 40 godina. S time što sam došao par dana prije, ali me kolega koji je bio moj prečasnik zamolio da bi on misio još u listopadu, pa sam službeno preuzeo župu s prvom Svetom misom koja je bila 3. studenog 1979. godine.

Inače svećenici nisu tako dugo u jednoj župi?

– Od svih svojih kolega ja sam najduže na istoj župi. Mislim da su tu nadbiskupi, više njih, donosili jako dobru odluku da me zadrže, jer su vidjeli da uspješno obnavljam objekte. Recimo, kapelica sv. Mihovila nije imala ni vrata, ni prozora, ni krova, izgledala je kao prava ruševina. Ovdje na župnoj crkvi krov je propuštao na „sto strana“, ja sam osobno, uz pomoć volontera iz Belgije, postavio osam tisuća komada „mediterana“ na glavni krov. Na kapelicu sv. Antona, niz tih objekata… Pretpostavljam da su nadbiskupi smatrali da bi možda netko drugi bio malo manje uspješan u tome, pa su me pustili. Ali nisam ja samo ovdje radio, nego sam od temelja srušenu crkvu u mom rodnom mjestu, Cetingradu, koju su srušili četnici, potpuno obnovio. Godinu dana sam skoro svaki dan putovao 400 kilometara, sagradio potpuno novu crkvu, ali tako da se raspoznaje, da čovjek sa pet kilometara zna da gleda crkvu. A ne ove moderne sakralne građevine, to nikako ne odobravam!

U ta četiri desetljeća, kako Vam je u Kastvu?

– Jako dobro. Vidim da me ljudi poštuju, iako nigdje ne ističem što sam sve radio. Samo jednom sam to napravio, kada me jedan optužio da sam od humanitarne pomoći gradio to sve. Onda sam mu naveo datume, sve obnove 14 objekata koje sam radio – sve je bilo prije rata. Jedino ovu novu zgradu smo radili kasnije, jer je tu bila sila dobrih, poštenih i vrijednih ljudi, izbjeglica vičnih radu, koje sam angažirao za to – samo jednog sam plaćao, svi drugi su bili volonteri.

Kako Vam se dopada grad, kakvi su Vam župljani?

– Odlični. Imamo jako puno krštenja, vjenčanja… Ima i pogreba, ali dosad smo imali 15 pogreba u gradu, a krštenja smo imali 45. To znači da smo u vrlo velikom „plusu“. Koliko znam, Grad Kastav je prvi grad u Hrvatskoj po natalitetu. Vrlo dobro surađujem i s Gradom, počeli smo s gospođom Sonjom, pa onda i gospodom Jurčićem i Lukanovićem, sada i gospodinom Mostarcem. Mislim da je i Grad u tome nešto dobio, jer kod nadbiskupa sam intervenirao da prepustimo crkveno zemljište za izgradnju novog groblja. Crkva je to dobila od ljudi i sada je vrijeme bilo da to na neki način i vratimo ljudima. Mi smo 23 tisuće kvadratnih metara crkvenog zemljišta dali za groblje. A prije 46 godina, još sam bio u Ekonomskom vijeću Nadbijskupije, nisam bio župnik u Kastvu, kada je došla prva zamolba od mjesne zajednice za proširenjem groblja. Odmah sam rekao – dajmo! Četiri puta smo davali crkveno zemljište za proširenje, a sada peti puta i mislim da sada Kastav ima dovoljno mjesta za sljedećih sto godina. Sad su ljudi zdraviji, bolje jedu i dobro piju, pa ne umiru tako brzo, ha, ha. Pa neka im Bog da da dugo žive…

U dnevnim obavezama svećenika, što najviše volite raditi?

– Sve, sve što se tiče svećenika. Znate, ne obazirem se puno na neke što pišu ružne komentare, ali moram reći da me najviše pogađa kada netko napiše da uzimam novac za sakramente. Nikada nisam niti jednu kunu uzeo. Štoviše, na mojoj stranici piše da pogrebe, vjenčanja i krštenja obavljam potpuno besplatno ako rodbina ne može platiti. Osim toga, za krštenja nema takse. Uvijek izlazimo u susret ljudima. Crkva je jedna veoma stara institucija, ima svoje propise i zakone, ali tko bi se tih propisa i zakona držao „kao pijan plota“, taj bi bio blesav. Treba ljudima izići u susret koliko je god moguće, ne odbijati ih od sebe i mislim da nikad nećeš pogriješti ako čovjeku pomogneš, ako ničim drugim, barem savjetom. Tako da mene moja služba u svim svojim aspektima oduvijek oduševljavala i još me uvijek oduševljava.

Kako ste osjetili svećenički poziv, zašto ste se odlučili zarediti?

– Sa Korduna niti jedno hrvatsko dijete nije moglo napredovati nego samo ako je išao u sjemenište. Tada je u Nadbiskupiju stigao jedan biskup koji je vrlo dobro znao motivirati ljude i privukao je više od 30 djece s Like i Korduna u sjemenište. A ja sam i prije toga želio biti svećenik. Kada sam navršio četiri razreda osnovne škole predao sam molbu za ulazak u sjemenište, ali je tada izašao zakon da se tek nakon osmog razreda može ići u sjemenište, jer je Komunistička partija razmišljala da će možda netko i odustati. Pa, neki i jesu, ali ja nisam. Postao sam svećenik iz „truca“, inata. Dolazili su kod mog oca da me odgovori, da me izvadi iz sjemeništa, ali nisu imali nikakvu šansu. Počeo sam u Pazinu, nastavio u Rijeci, kasnije završio Teološki fakultet u Zagrebu i nakon toga me nadbiskup poslao u Rim gdje sam pet godina studirao na najvećem papinskom sveučilištu Gregoriani. Imam doktorat, ali ne ističem to. Pa i novinari kada me blate to ne ističu, iako bi bilo u redu da barem napišu – dr. Franjo Jurčević. Imam doktorat iz filozifije na tom sveučilištu od kojeg nema starijeg i većeg.

Razgovor sa župnikom Franjom Jurčevićem objavljen je u novom broju Glasa kastavskog!

 

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net