Tekst iz arhive. Stranice su u međuvremenu redizajnirane!

Razgovor: Luči Vidanović - ''Gepetto'' riječke kazališne scene

Matulji - Jak miris ljepila prvo je što osjetite kad usred bijela dana posjetite Gradsko kazalište lutaka u Rijeci. Slijedeći ga, završit ćete na drugom katu, u prostoriji od dvadesetak kvadrata u kojoj ''spava'' nekoliko desetaka lutaka. Neki ''glumci'' od drva, kartona ili stiropora odmaraju se nakon napornih probi i predstava, ostali strpljivo čekaju da dobiju svoje lice i da budu ''izmišljeni''.

Upravo za to zadužena je Luči Vidanović, nekadašnja Matuljka s dugogodišnjim ''posudbenim'' stažem u Rijeci, koja je, putem svojih lutaka, već mnogim generacijama malih posjetitelja lutkarskog kazališta predstavila izgled brojnih dječjih bajki i drugih predstava.

- Završila sam srednju građevinsku školu, a ovim sam se poslom počela baviti sasvim slučajno. U kazalište sam stigla prije 15 godina. Tražili su me da napravim nekakve transparente. Međutim, kako je tu bio samo jedan majstor pozornice koji se spremao u penziju, a nisu imali nikoga u radioni, pitali su me ako bi htjela ostati raditi u kazalištu. S njime sam radila godinu dana, on je nakon toga otišao u mirovinu, a ja sam ostala do sada i ne namjeravam otići...

Kako izgleda taj proces rada na jednoj lutkarskoj predstavi?

- Na početku trebam sjesti s režiserom, da se dogovorim o tipu predstave i tipu lutaka koje će se u njoj korisititi. Ako sam ja scenograf i kreator lutaka, dakle kompletan autor, onda nakon tog razgovora sama radim skice i za scenografiju i lutke, i izrađujem sve to. U tih petnaestak godina napravila sam desetak svojih predstava, a inače autor scenografije donosi skice lutaka po kojima onda ja dalje radim. Kad dobijemo narudžbu, prvo se naprave tehničke skice, ovisno o vrsti lutaka – jesu li to marionete, ginjoli, javanke i ide se u izradu.

Što vas posebno privlači u procesu izrade lutaka?

- Zanimljiv je onaj početni dio – kad dobijete i pročitate tekst, pa zajedno s režiserom slažete u glavi predstavu, kako bi se to sve moglo izvsti, kao bi se lutke mogle animirati, kako bi cijela predstava mogla izgledati. Nakon toga kreće ova druga faza, više tehničke prirode – imate pet lutaka, svaka s dvije ruke, svaka ruka ima pet prstiju – i tu je malo više taj mehanički element izrade prisutan... A nakon toga opet je jedan veoma zanimljiv dio – kad ''oživljavate'' lutku, oslikavate ju, dajete joj karakter.

Koliko traje izrada jedne predstave?

- Ovisi o tome koliko likova, odnosno lutaka ima u predstavi, te o tome o kakvim se lutkama radi. Recimo, za marionetu koja se radi od drva treba tjedan dana po lutki. Dok, recimo za ovog Petra Pana, koji je tip bunraku-lutke, dovoljno je do tri dana.

Kako ste napravili baš ovog Petra Pana?

- Njegova je glava od stiropora. Prvo treba izmodelirati stiropor, zatim se ona kašira s papirom. Ide pet do šest slojeva, to treba osušiti i ''ošmirglati''. Nakon toga idemo na konstrukciju tijela, treba ga obući, oslikati... Međutim, u tih tri dana, koliko treba da se ovakva lutka dovrši, ne radi se samo na njoj. Paralelno radimo i na deset lutaka – prvo glave, pa konstrukcije, pa oblačenje... Za jednu predstavu kao što je ''Petar Pan'' treba oko dva mjeseca da se naprave lutke i scenografija.

Što se s tim lutkama događa kad se predstava prestane igrati?

- Zadržimo glavne likove. Pokušavamo sad napraviti arhivu lutaka i scenografije, ali problem nam je skladište u kojemu bismo to sve čuvali. Mi godišnje ''izbacimo'' otprilike tri nova naslova, pa pomnožite sa petnaest godina... Ima toga brdo. Napravila sam preko stotinu lutaka u svom radnom vijeku.

Osjećate li se pomalo kao Gepetto u ovom poslu?

- Da, to je sličan osjećaj. Radim danima svoju lutku, a ona na kraju oživi na sceni.

Kakav odnos imate prema svojim lutkama?

- Najgore mi je kad se predstava rashoduje i moram se odreći ''svojih'' lutaka. U svaku tu lutku utkano je puno truda i rada. Svaka od njih je unikat i umjetničko djelo. A kao što netko radi slike i kipove, ja radim lutke.

Kako vaša djeca gledaju na ovaj posao?

- Imam troje djece, oduševljeni su mojim poslom. Dok je moja najstarija kćer bila mlađa, znala je često biti samnom u radioni, i kroz mali prozorčić gledati glumce kako uvježbavaju predstavu. Znala je napamet čitav tekst, i onda bi često govorila: ''Mama, opat su pogriješili''. Vole uzeti lutku u ruke, animirati ju... Zanimljiv im je ovo posao.

Na kojoj sad predstavi radite?

- Sad renoviram ''Pinokia'', kao pravi Gepetto... To je bila moja prva predstava, koju vraćamo na repertoar nakon petnaest godina. Obnavljamo ju jer je to dobar naslov i kvalitetna predstava.

Kakav je osjećaj sresti se ponovo sa svojim prvim radovima?

- Očito mi je koliko sam napredovala od tada. Kad pogledam lutke, uhvatim se za glavu, pomislim: ''Pa kako sam to šivala''... Ali, dobro je – prvi puta sam tada sjela za mašinu, a izdržale su te lutke petnaest godina.

Razgovor je objavljen uz dozvolu "Tramontane" - lista matuljskog kraja

Davor Žic