Sjećanje na opatijske septembarske dane 1943.

admin 13 years ago Kronika

…donosimo dokument kao sjećanje na oslobodilačku akciju iz rujna 1943. godine…
…za Liburnija.net piše Oleg Mandić…

Povremeno listam pisanom ostavštinom tate Olega, nono Antea i strica Igora. Svaki je od njih, u pisanju, imao svoje karakteristike. Ali često mi nije lako razabrati tko je od njih autor pojedinog napisa. Tako je bilo i onda, kada sam pronašao mali tekst, ustvari isječak o događaju iz Opatije davnih dana Drugog svjetskog rata. Ili preciznije: vremena vezanog za kapitulaciju Italije, to jest početka rujna 1943…
Nono Ante (onaj čije brončano poprsje, rad Vanje Radauša, resi međukat stepeništa zgrade Grada Opatije) kad je pisao memoare u prvom licu, volio ih je začiniti ironijom i sarkazmom. Barba Igor je preferirao prevođenje (ruski…), a osim toga u to se doba nalazio na ruskom frontu. Moj otac pak, mog istog imena i prezimena, pri pisanju slobodnijih sastavaka, za razliku od onih stručno-filozofskog karaktera, volio je pribjegavati opisima ambijenta i raspoloženja. A bio je i neposredno involviran u opatijska događanja toga vremena. Stoga pretpostavljam da je napis koji vam danas želim predstaviti sročio upravo on.

Tih je dana strujala gradom čudna atmosfera. Poput nagovještaja sudbonosnih događanja koja su trebala tek uslijediti. Čak se i ja, koji sam tada bio desetgodišnji klinac, prisjećam neuobičajenih svakodnevica, dolazaka i odlazaka nepoznatih mi ljudi i dječjih pitanja bez odgovora. Par dana nakon toga kapitulirala je Italija, talijanski vojnici stacionirani kraj naše kuće u Voloskom klicali su La guerra `e finita – koje li zablude…
Nono Ante je već sutradan izabran za predsjednika netom oformljenog Narodno oslobodilačkog odbora. Današnje parkiralište iza suda i ambulante za nepuna je dva dana postalo premalo da preuzme skladištenje svekolikog oružja što su ga talijanski vojnici na prolazu iz Dalmacije za Trst i dalje, ostavljali novo organiziranoj opatijskoj vlasti u zamjenu za hranu. Nakon par dana preko Matulja su u Opatiju stigli njemački tenkovi. Time je bio okončan jednotjedni život svojevrsne Slobodne republike Opatije u čitavoj tada porobljenoj Evropi.
A sastavak moga tate ”Samo sedmorica” tek je opis jednog događaja koji je obilježio te povijesne opatijske dane.

Tekst u njegovoj integralnoj verziji pročitajte u nastavku.
SAMO SEDMORICA
Jedne septembarske večeri 1943. godine u Opatiji, u ono vrijeme kad se nakon napornog dana, a prije nego što nastupi noć puna neizvjesnosti, malo odahne u obiteljskim domovima, iza groblja prikradalo se nekoliko spodoba. Blijedo mjesečevo svjetlo još je jače isticalo njihove sjene, koje su lelujale čas preko ceste, čas po zidovima kuća…
A onda su sve redom najednom izčezavale u malenoj kući kraj groblja. Bila je to kuća Franje Gregorića, u kojoj se održavao ilegalni sastanak.

Grad je sve više tonuo u tišinu noći. Prošla je ponoć, mjesec otplovio negdje iza Velebita, a oni su se još uvijek dogovarali… Usprkos svim neprijateljskim ofenizivama i ubijanju, Narodna armija je rasla nezadrživo. Trebalo je mnogo oružja, oružja i opreme za borce! Opatija je bila glavna baza za snabdijevanje partizana u ovom kraju. Na početku rata počela su njih sedmorica s Ivom Benčinić, a kad su počeli sabirnim akcijama vidjelo se, da su uz njih svi pošteni građani. Za partizane su davali svesrdno, skidali su sa sebe odjeću i obuću.
Zadatak je bio: razoružati fašističku vojsku u gradu, zaplijeniti materijal i pripremiti se za opći ustanak!
Te noći 7. septembra 1943. Ive Benčinić, Franjo Hrvatin, Dr. Mandić, Franjo Gregorić i još neki pravili su plan za akciju. Dva dana prije toga usred bijela dana uhvatili su i odveli talijanskog kapetana, komandira artiljerijske baterije u Voloskom. Zadržali su ga kao taoca. Sad im je mogao poslužiti kao talac za pregovore s komandantom garnizona. Od kapetana su dobili nekoliko pisama za njegove kolege, visoke vojne rukovodioce u Opatiji. Akciju će izvršiti njih sedmorica! Samo kad i u koje vrijeme, u tome se drugovi nisu slagali.

Fašistička osovina se lomila. Italija je očigledno bila pred padom. Zato su neki drugovi mislili, da je bolje pričekati dan, dva. “Što gora situacija za njih, to bolje za nas!” – govorili su. No, I. Benčinić je mislio drukčije! Zahtijevao je, da se napad izvrši što prije, odmah. Jedan dan ili nekoliko sati odlaganja, mogu biti sudbonosni. Osim toga, Ive je htio da lično ide na pregovore s Talijanima, iako je bio rukovodilac ilegalne grupe. Na njegovu izričitu želju drugovi su se s time složili. Prihvaćen je i njegov prijedlog, da se akcija izvrši istog dana, jer je već minula noć i osvanuo 8. septembar.
Prije podne Ive i još šestorica drugova došli su pred komandu mjesta. Iako ne zajedno, u zakazano vrijeme, svatko je bio na svojem mjestu. Ive je ušao unutra. U ruci je držao pisma, a u džepu pištolj. Ako ga na ulasku budu pretresali, naći će ga. No, odlučio je da bez oružja ne ide i ne dade se uhvatiti živ bez borbe. U blizini ulaza nalazili su se Ivan Ružić, Rudolf Mihočić naoružani revolverima i bombama ”kragujevčankama”. Malo dalje sakrila su se još četiri naoružana čovjeka. Na prvi hitac iz Ivina pištolja svi su imali stupiti u akciju. Njih sedmorica protiv čitavog štaba! To je bilo predvidjeno za svaki slučaj, ali je na svaki način trebalo nastojati izvršiti akciju bez gubitaka po naše. Tako se i zbilo.

Pisma zarobljenog kapetana poslužila su kao odlične propusnice. Talijani nisu slutili s kim razgovaraju, pa iako su Ivu Benčinića toliko puta tražili, sad su ga propustili i ne pretresavši ga. Brže nego što se nadao, Ive se našao oči u oči s pukovnikom. Pročitavši pismo, pukovnik je nekoliko sekundi, možda i cio minut, promatrao Ivu. Ovome je to izgledalo veoma dugo. Što li će se izroditi iz ove šutnje? Za svoj život Ive nije strepio, ali za uspjeh akcije…
”Ho capito” – reče najzad pukovnik. ”Ho capito” – ponovio je 2-3 puta. Možda je govorio samom sebi. Posljednjih mjeseci talijansku vojsku u Opatiji sve više je pritiskala blokada partizana. Slušao je pukovnik o njihovim nadčovječanskih podvizima. Što je onda imao očekivati ovdje, gdje su on i njegovi posijali toliko mržnje? Taj goli narod, negdašnji njihov rob, traži preko ovog mladog čovjeka, na izgled skoro dječaka – od njega, komandanta obalnog pojasa od Pule do Opatije, da se razoruža s čitavim garnizonom i preda im sva skladišta. Smioni zahtjev zvučio je kao prijetnja.
”Morao bih se najprije posavjetovati s generalom Gambara u Rijeci” – nadodao je pukovnik smišljajući valjda neki plan ili možda da bar donekle sačuva svoj autoritet (general Gambara je pozvao Nijemce, koji su mu naredili da se drži i sačeka pomoć). No Ive mu nije dao da razmišlja. Ponovio je odlučno svoj zahtjev. Nije bilo šale, morao je spašavati vlastiti život. Pukovnik je još jednom bacio pogled na pismo. Kapetan, njegov lični prijatelj, savjetovao mu je da prihvati partizanske uvjete. U znak pokoravanja, predao je Benčiniću svoju sablju i pištolj. Ive je uzeo pištolj, a sablju je vratio. Pukovnik i oficiri odvezli su se automobilom u Rijeku, a vojska se raspršila kud koji. Samo jedna grupa od 30 oficira zatvorila se oružjem i municijom u bivši hotel ”Rojal” ali su ih partizani pohvatali i razoružali.
Istovremeno objavljena je kapitulacija Italije, a u Opatiju su ušli partizani. Dva dana grad je bio slobodan. Onda su naišli Nijemci. Partizani su se morali povući. Ipak su zadobili dosta oružja i drugog materijala, a pod oslobodilačku zastavu svrstalo se nekoliko stotina novih boraca, koji su nastavili borbu, do konačnog oslobođenja naše zemlje.

Vezane vijesti:
VIDEO: Oslobođenje Opatije
VIDEO: Oslobođenje Opatije – 2. dio

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net