SuperMarino: For Your Hands Only

ruke_smRukama sam razbio jaja i prepržio si omlet svojim SuperMarino laserskim zrakama iz očiju. Intenzitet koji sam upotrijebio bio je očito prevelik i omlet mi je zagorio kao da sam ga ostavio na ubitačnom ljetnom liburnijskom suncu.
Puh, težak je ponekad život nas superheroja. “The hands that build can also pull down”…
jaja
Na jednom od ovogodišnjih opatijskih festivala gledao sam performans na kojem autor pali svoje fotografije kako bi njihovim rastvaranjem inicirao ponovno stvaranje.
Ideja stvaranja novih vrijednosti kroz destrukciju kao posebnog oblika kreacije u umjetnosti nipošto nije nova i, moram reći, meni već pomalo dosadna. Danas se doista svačije ruke mogu zvati umjetničkima.
Ne možeš napraviti omlet ako prije toga ne razbiješ jaja. Osim ako jaja sama od sebe ne padnu i ne razbiju se…
No, to bi vjerojatno zahtijevalo mukotrpno čekanje. Međutim, ljudske ruke općenito oduvijek su me fascinirale. U toj mjeri da ljude ponekad prepoznajem prema obliku i izgledu njihovih dlanova. Više puta zna mi se tako dogoditi da sretnem poneku osobu za koju me veže nekakva zajednička prošlost, te da isprva nisam siguran točno o kome se radi, sve dok ne proučim izgled njezinih ruku.
Evo neki dan sretnem u gradu Liju, kolegu s prve godine faksa. E, samo što ja ne znam da je to Lija! Promijenio čovjek frizuru možda, tko će ga znat… Ja ne znam, jer se ne sjećam kakvu je frizuru prije imao. E, stari, šta ima, kako si? Vidim da nešto tipkaš za novine, kaže mi Lija, a meni neugodno jer se nikako ne mogu sjetiti tko je on. I… kako familija, mama, tata… Je ti sestra upisala faks?, obasipa me Lija pitanjima. E, kako Mojca?!, pita on dalje. Pa ne znam, nismo zajedno već dvije godine, kažem ja. Pa kako, pa zašto, pa joj, pa vi ste se meni baš činili baš onako… baš!!, čudi se on. Hah, pa ne znam, kažem ja, sve doista velike ljubavi zapravo su nesretne na neki svoj način, bubnem tako neku mudroliju, a Lija se smije. Dobra, dobra… A ništa, ajde budi pozdravljen, vidimo se, zaskoči me on dok se ja i dalje upinjem dokučiti s kim pričam. I onda mi pruži ruku, rukujemo se… Tada mi sine – Lija! Eh, pa bili smo skupa na cugi valjda sto puta. Ili barem četiri-pet… Aštaćeš. Odlučio sam da ću od sada svaki put kada se sretnem s nekim poznatim prijeći preko svoje sramežljivosti i prvi pružiti ruku. Dobro je ponekad znati s kime pričaš.

Spartako Črnjarić...

Spartako Črnjarić...


Novinarske ruke lako se daju zaprljati od prečestih rukovanja s političarima, ili od doticaja s “povjerljivim dokumentima” koje se na ovaj ili onaj način dobiju “for your eyes only, my darling”. Jedan od vodećih političara na Liburniji nedavno mi je tako spočitnuo da novinari nikada ne pišu o tome kako “gradska/općinska/županijska/državna uprava radi po zakonu”, već samo kada to nije slučaj. Dođi, pokazat ću ti da vidiš kako smo sada sredili papire. Sada je sve u skladu sa zakonom, kazao je.
Novinarske ruke doista nisu nalik rukama nekog profinjenog jazz gitarista. E sad, ja ne kužim baš jazz, u duši sam punker, ali pamtim kako su se svjetla na ekranu nenadano prigušila (film je imao pomalo mračnu fotografiju) kada sam gledao Foresta Whitakera u ulozi Birda.
Jedno slično “zenoliko” iskustvo imao sam na nekom koncertu Spartaka Črnjarića. Samo što se tada stišala muzika, i to gotovo do nečujnosti, a moj reflektor bio je uperen u njegove ruke koje su gotovo neuočljivim kretnjama izvlačile zvukove iz gitare.
U tom trenutku (hah, možda i zbog nekoliko piva), tijela nepomičnog poput stijene, podsjećao me skoro na kip Buddhe u molitvi.
SuperMarino, aka Marino Maljavac

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net