Tjedni retrovizor
Stiglo proljeće. Stiglo je, doduše, praktički odmah nakon što je prošlotjedni retrovizor zastario, već u utorak, jedan dan prije onog ”školskog” 21. ožujka, poznatog kao prvi dan proljeća… Uletilo prije vremena, praćeno lijepim i toplim vremenom, te pomaknulo kazaljke jedan sat unaprijed, i to jedinog dana kada je stavka ”naspavati se” našla mjesta na mojoj ”to do” listi. Mater mu…
A što je bilo na ”been there, done that” listi protekloga tjedna, provjerite u sljedećih tridesetak redaka.
– Fotografija ničega
Pust je moj grad,
hodam polako niz ulicu…
(Neno Belan)
Kad sam pogledao fotografije prazne Opatije koje je nekidan snimio Nikola razveselio sam samoga sebe razmišljajući o Opatijcima kao o vamprima kojih su pune ulice, ali njihov ”otisak” se ne zadržava na objektivu fotoaparata, kao niti na ogledalu. A, onda, kao kec na desetku ovoj vjesti stigla je ona da Barufe sele na Preluk…
Ma nije sad da branim Barufe kao neki iznimni turistički proizvod (iako nije niti da nemaju potencijala), budući da se možemo s hotelijerima djelomično složiti da nusprodukt Barufa djeluje kao da mlade pankere sufinanciramo iz gradskog proračuna da rade džumbus po parkovima… Međutim, kada pročitam da takav festival odlazi iz Opatije, momentalno dobijem flešbek na neka vremena prije sedam, osam ili deset godina, kada su se jednake vijesti vrtile o nekim drugim opatijskim ”brendovima” i mjestima za noćni provod, koji su se također našli pod okupacijom Riječana i pod kritikom domaćeg življa nešto ranijeg datuma proizvodnje.
Stoga, za jedini dio opatijskog života koji sam doživljavao kao svojevrsnu ”oživotvorenu nostalgiju” i garanciju da alternativni programi ipak imaju ”prođu” pa da jednom mora krenuti na bolje i u tom segmentu, selidba znači i konačno zbogom posljednjoj šansi koju je Opatija imala da postane grad u kojem mladi ljudi imaju neki razlog za boravak.
– Kolonističke fore
A da jednostavno ugasim motor
Odvežem pojas i udahnem duboko
Zalupim vratima jako, mahnem koloni
I krenem polako pješice prema zori…
(Hladno pivo)
Imam teoriju (zavjere, možda?) o brojnim radovima koji su se u posljednje vrijeme pojavili posvuda u gradu i okolici, a koja se veže na prethodni tekst. Naime, primjećujem da su se radovi počeli pojavljivati na mjestima gdje se potencijalno stvara najveća gužba (primjerice, Tošina ili Punta kolova), i gdje ili nema nekog očiglednog razloga da se ti radovi odvijaju upravo u ovom trenutku (Punta kolova) ili traju jednostavno neobjašnjivo dugo (Tošina).
Efekt takvih radova su kolone koje se prostiru kilometrima, pa je jedino logično objašnjenje ovog fenomena – znakova privremene prometne regulacije koji su izrasli s prvim proljetnim suncem – da se oni postavljaju namjerno, s ciljem akumulacije čim većeg broja vozila u tranzitu na području grada.
Pa da onda postoji odgovor na prigovor iz teksta iznad koji bi kazao: ”Opatija prazna?! Ha, a pogledajte te gužve!”.
– Nužni nužnici
Htedoh da zaurlam, strčao sam dole
Nisam mogo da izdržim duže
Socijalni slučaj pred vratima WC-a
Rekao je – Dva dinara, druže!
(Riblja čorba)
Ispada da u ovom gradu svi poprilično seru, jer su nam toaleti najveći problem – tako se nama pojadao trener NK Opatije, a Novom listu građani Opatije i turisti koji nisu uspjeli naći otključan nužnik na čitavoj Slatini.
Još da nam nedostatak pisoara brine sve naše inkontinentne (to su oni koji stižu iz unutrašnjosti kontinenta, jel’da?) goste, to možda i mogu razumijeti, ali zašto drugi Opatijci jednostavno ne pišaju u more kao svi normalni ljudi, to mi pak nikako nije jasno.
Davor Žic / Liburnija.net
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net