Tjedni retrovizor

retrovizor_2012

Ušli smo i u prosinac – vrijeme radosti, veselja, prejedanja i povećanih minusa na tekućim računima… A što se dogodilo u posljednjem tjednu studenog, provjerite u sljedećih nekoliko odlomaka, u novom izdanju Tjednog retrovizora.

– Solo

I baš se dobro osjećam,
Jer vrijeme je na mojoj strani,
Vrijeme je na mojoj strani!
(Parni valjak)

Za početak, malo ću privatizirati ovaj prostor koji smo ionako zakupili privatnim sredstvima, pa pričati malo o privatnim stvarima. Ma dobro, nije toliko privatno, jer tiče se – u određenoj mjeri – i svih vas.

No, da ja prijeđem na stvar, aš gre škuro. Danas prvi puta nakon deset godina nisam više niti na koji način dio Novog lista. Firma u kojoj sam proveo trećinu svog života i koja je u ogromnoj mjeri obilježila moju karijeru, od danas ostaje ”u retrovizoru”, jer se nisam s odgovornim osobama mogao dogovoriti oko uvjeta pod kojima bih ostao tamo raditi.

Što znači, za one među vama koji još kupuju ”papirnate” vijesti i navikli su viđati moje ime otisnuto na stranicama koje se bave tematikom liburnijskih krajeva, da će ga odsad moći naći samo i ekskluzivno na ovoj internetskoj adresi. Za one druge, naše čitatelje kojima smo bili i ostali glavni izvor informiranja i koji nisu bili niti upoznati da sam donedavno funkcionirao kao ”podvojena ličnost”, također se ponešto mijenja – budući da ću sada radu za PodUčkun.net biti posvećen u ”full time” angažmanu, to znači da mogu očekivati puno više tekstova, puno više novosti, puno više ekskluzivnih informacija i puno više rečenica koje imaju naoko beskrajna nabrajanja. A sve to za ”iste pare”…

Budući da profesionalni terapeuti samnom više ne žele imati posla, a vas baš zanima kako se osjećam u ovom trenutku kada napuštam nešto čijim dijelom sam bio gotovo čitavo jedno desetljeće, mogu reći da su osjećaji podvojeni – nakon toliko vremena nije jednostavno napustiti niti ”najnefunkcionalniju” vezu, a kamoli posao u kojem si, u većoj ili manjoj mjeri uživao, no ipak je razočaranje i žaljenje prisutno u puno manjoj mjeri nego što sam očekivao, dok su puno jači osjećaji slobode i rasterećenja, odnosno entuzijazma što napokon postajem ”punokrvni” dio jedne priče koju pomalo pomažem graditi već više od pet godina, ali koja tek sada dobiva svoj puni smisao. I u kojoj ću, konačno, moći raditi ”po svojem”, odnosno baviti se onakvim novinarstvom kakvim smatram da nam najviše treba.

A to je, u prvom redu, objektivno i kritičko novinarstvo, jer poznata je stvar da se više od zakona i boga ljudi boje osude svoje zajednice – tek uz nepristrano i kritičko oko koje će analizirati svaki pokušaj muljanja i trapulanja onih koji nam diktiraju ”uvjete života”, odnosno onih koji su na vlasti, možemo osigurati kvalitetan i demokratski nadzor političkih dužnosnika. Jer u svijetu u kojemu novinari samo prenose servirane im informacije, ne vladaju oni na kojima je stvarni ”suverenitet” – a to su građani – nego oni koji te informacije ”serviraju”, a to su politički moćnici.

Naravno, trudio sam se tako raditi i do sada, ali – kao što niste mogli pročitati u mojoj oproštajnoj kolumni u Novom listu – čini se da u tome nisam uspio. Jer – ako se i nakon spektakularnih uhićenja, i dalje na lokalnoj razini ‘bandićevština’ doživljava kao najbolji model upravljanja gradom, ako se netko osjeća dovoljno sigurnim od javnosti da kreće u gašenje gradske tvrtke da bi svog prijatelja spasio od gubitka posla, onda nismo dovoljno napravili.

Kada pogledam unazad, i razdoblje otprije deset godina kada se moj potpis prvi puta pojavio na stranicama Novog lista, s onime kako nam je danas, jasno je da je sve oko nas nezadrživo otišlo u… Ma znate već kamo. Ako vas itko pokuša uvjeriti da su se stvari promijenile nabolje, nemojte mu vjerovati, jer je član SDP-a.

Ne morate, što se mene tiče, vjerovati niti meni. Dapače, bilo bi mi puno draže da onome što govorim ja, i svi drugi oko vas, pristupate sa zdravom dozom nepovjerenja, ali i da razmislite o svemu što vidite i čujete, i onda svratite na ”pravo mjesto” po ”drugu stranu”. Pa prosudite sami…

Uf, ma smo se zaćakulali. Homo brzo daje…

– Repriza

Hey, let them do it again, yeah
Hey, you said you were my friend!
(Alice in Chains)

Već smo napisali na fejsu, ali dosta sam zadovoljan s forom, pa ću je i ponoviti: kopanje Nove ceste je kao emitiranje serija na RTL Televiziji – čim završe, krenu iznova

– Cijena? Prava sitnica

Got money and you know it.
Take it out your pocket and show it!
(Lil’ Wayne)

Ima netko 500 eura viška? Treba mi za kvadrat terena u Mošćeničkoj Dragi

Davor Žic / PodUčkun.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net