Tjedni retrovizor
Skraćeni radni tjedan nije ponudio neka osobita uzbuđenja po pitanju događanja, ali svejedno – evo tri najvažnije teme u Tjednom retrovizoru.
– Kazalište Prvi maj, reprizni program
On pobjeđuje sam protiv svih,
Ali znaj…
Još samo na platnu
Kina ”Prvi maj”.
(Zabranjeno Pušenje)
Ono kultno kino iz pjesme Zabranjenog pušenja nije nestalo, nego se pretvorilo u – kazalište, u kojem se svake godine na Praznik rada ponavljaju iste predstave, uz ponekad pomalo izmijenjenu glumačku postavu.
Glavne uloge jasno su podijeljene, i tu dramski prvaci hrvatskih sindikata dominiraju već dva desetljeća – malo floskula, malo prosvjeda prema već otrcanom i izlizanom scenariju, malo poziva na prijevremene izbore i već je pala noć i vrijeme je za povratak kući.
Konflikt, kao dramski motiv svake dobre predstave, osiguravaju glumci na vlasti – premijeri, ministri, predsjednici – koji odrecitiraju svoje parole, nasmiješe se za ”photo-op” s građanima i nestanu u crnim limuzinama zatamnjenih stakala.
A čitavo vrijeme tu su i statisti, koji mirno i bez panike, strpljivo kusaju besplatni grah.
Ako vam je ovaj tekst poznat, to je zato što je objavljen povodom Prvog maja 2014. godine. Ali je isto tako mogao biti objavljen i 2010. jer je ta prvomajska predstava sindikata, političara i grahojedača ista već godinama. I da nam nije Stilskih vježbi, komotno bismo joj mogli dati titulu najdugovječnije na ovim prostorima.
– Nostalgija
Kad te nema ona mi je dom i rodbina,
nostalgija, nostalgija, nostalgija…
(Magazin)
Zašto se uvijek nostalgično vraćamo u prošlost? Je li to zato što je prije uistinu bilo bolje? Ili se radi o optimizmu pamćenja? Gledajući fotografije s nedavne izložbe o šezdesetima, gdje je Opatija igrala važnu ulogu, čini mi se da odgovor leži negdje drugdje: u (pomanjkanju) hrabrosti.
Ako se vratimo na početak prošlog stoljeća, tada je postojala ogromna hrabrost da se od Opatije stvori odmaralište za elitu, a ako pogledamo sredinu stoljeća, i tada je postojala hrabrost da se gradi neki novi put. Duh svakog od ta dva doba lijepo pokazuju „spomenici“ koji su za njime ostali – secesijske vile koje svjedoče o raskoši i bogatstvu, hoteli poput Ambasadora koji govore o urbanizmu i pojavi inteligencije (kao klasnog pojma), o potrebi da se raskrsti sa starime, ali da se prošlost ne uništi, nego da se na njoj stvara nova budućnost.
O čemu svjedoče suvremene građevine, recimo poput rekonstruiranog hotela Istra ili centra Gervais? Također o duhu ovog vremena, o društvu s manjkom ideja i hrabrosti, društvu u kojem caruje kič i „konfekcija“.
Uz arhitekturu, taj duh vremena najbolje opisuje i glazba – ako je prijelaz stoljeća obilježila klasična glazba, pedeset godina kasnije dominirao rock’n’roll, onda sada definitivno živimo u vremenu narodnjaka.
– Zaleđe
Otkud osjećaj da gubiš
Pouzdano zaleđe…
(Azra)
Trebao bi ovdje biti neki umni tekst o potrebi razvoja zaleđa, o tome kako su važni projekti koji ga uključuju u turističku ponudu, o tome kako bi sve to trebalo raditi osmišljeno, strateški i cjelogodišnje umjesto pojedinačnim i povremenim inicijativama…
Trebao bi, ali znam da vam se više ne da čitati. Osim toga, s obzirom na to kojom se brzinom razvijamo, imat ću još godine pred sobom da o tome pišem…
Davor Žic / PodUčkun.net
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net