Tjedni retrovizor

Davor Žic 5 years ago Kolumna

Doista, šokantan kraj ljeta. Osobito ako radite u medijima. Ili ih čitate. Više o tome na kraju Tjednog retrovizora, a prije toga malo o feštama i nogometu.

– Fešte
Vrti se tvoja vešta
I cilu noć je fešta.
Vrti se tvoja vešta
Ulij nam još nešta…

(Ante Cash)

Nakon deset godina i petstotinjak napisanih Tjednih retrovizora, prvi puta ću umjesto svog komentara na jedno događanje ostaviti tuđi, zato što mislim da je njime pogođena dvostruka poanta –  s jedne strane odumiranje malih, lokalnih fešti koje su bile glavno okupljalište svakog „sela“ na Liburniji, a s druge strane, volja i želja ljudi da takvim okupljanjima i dalje prisustvuju. Ono što im je trebalo je – dobar povod. Autor je Mauro Staraj, a komentar preuzet s njegove FB stranice je u nastavku…

„Nekad, ne tako davno, ljudi iz sela okupili bi se jednom godišnje i napravili feštu. Svaki mještanin imao bi svoje zaduženje, svi su radili, a kasnije, kada se zbrojilo koliko je novaca ostalo, otišlo se na izlet da se svi podruže, nasmiju, zaplaču, zapjevaju i sve ono što naše male živote čini ljepšima.

Tada je stigla fiskalizacija, društvene mreže i stav mladih ljudi “neću ja delat za niš” i takve male, tople, najljepše fešte polako su počele propadati i odlaziti u zaborav. Jedna po jedna. Sve je počelo gubiti dušu, a megalomanija je pojela zadnji komadić nade da će se vratiti neka stara vremena. I baš onda, kad se više ne nadaš i ostaju ti samo uspomene i zahvalnost na najljepše djetinjstvo- sjećanja kada bi s mamom i tatom odlazio na takve fešte, a miris roštilja u zraku i zvuk grupe Kolaž u daljini dok bi se približavali podizao adrenalin u tom malom djetetu do nevjerojatnih visina- tada se dogodi JUČER.

U našem malom selu dogodi se memorijalni turnir u čast pokojnom prijatelju koji nas je, i za svog života, poput ljepila sve uvijek spajao i stavljao na “kup”. Dogodi se da su tu svi, svih generacija, da svi rade, s guštom, a da o novcu nema ni govora, da se svira, igra briškula, trešeta, nogomet, da se miris tog roštilja širi zrakom i miriše baš onako kao nekada- ali ono što se širi još više- širi se zajedništvo i u svakom milimetru tog prostora nevjerojatno prijateljstvo. Prijateljstvo i ponos da se to još uvijek može. A na to nas natjera naš Najveći, odozgo. Hvala ti, Najveći, ča nas podsjećaš da budemo judi. Jedan je Dubravko Dukić!“

– Posrtaj
No I’ll stand my ground, won’t be turned around,
And I’ll keep this world from draggin me down!

(Tom Petty)

Kratka klupa, manjak kvalitete, prenaporan domaće-europski ritam ili prevelika očekivanja? Što god bio razlog novog „posrtaja“ igrača HNK Rijeke, treba se nadati da se ne radi o trajnoj psihološkoj krizi u koju su „bijeli“ zapali. Šteta bi to bila, jer u ekipi koja se ne odlikuje velikim igračkim zvijezdama nego dobrim timskim radom, mentalna snaga nužan je preduvjet uspjeha. A riječki nogometaši nemaju razloga za „bed“: ova ekipa napravila je više nego što je itko od nje mogao očekivati – od titule prvaka Kupa Hrvatske lani do dolaska pred sam prag skupina Europske lige.

– Točka bez povratka
Can we, can we surrender?
Can we, can we surrender?

(Natalie Taylor)

Trebalo je puno uvjeravanja dok nisam prihvatio informaciju kao točnu. Dva izvora nisu bila dovoljna, sve dok nisam vidio „papire“ izbjegavao sam napisati i retka o tome. A i kad sam već napisao tekst, čak i tada, moj razum dijelom ju je odbacivao i čekao demantij. Da će netko u kojem je ostala još trunka razuma reći – „ma ne, jeste li normalni, otkud vam ideja da bi Ivica Tomić postao glavnim urednikom Novog lista?! Da osoba čije su moralne i profesionalne vrline neupitne – jer oko njihovog statusa postoji opće slaganje – preuzme list u najdelikatnijem mogućem trenutku, na rubu propasti? Da netko tko nikad nije uredio tekst uređuje čitav list? Ma, zar vi doista mislite da smo mi postali sprdačina, vlastita parodija?“ – ali ništa se nije dogodilo.

Nakon toga, očekivao sam prosvjede i galamu. Ne kao u srijedu, kada se na ulici skupilo 2.500 ljudi, jer pitanje je ima li Novi list toliku publiku, ali nešto malo, intimno, skromno – u skladu sa stanjem u redakciji. Recimo, da će pedesetak ljudi izaći na Zvonimirovu, opkoliti zgradu držeći se za ruke i pjevati logorske pjesme. Da će svi dati kolektivnu ostavku. Da neće imati koga potpisati u impressum.

No, nije se dogodilo niti to. I kako onda očekivati od novinara da će biti glasnici promjene u društvu kada se ne mogu oglasiti niti o svojoj usranoj sudbini? Posljednji tjedan u kolovozu 2019. godine: točka nakon koje nije bilo povratka za nekad važni medij.

 

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net