Učka: skica za povijest jedne planine
Za Liburnija.net piše: dr.sc. Amir Muzur
Planine su, u osnovi, tupa bića: čuče nad naseljima poput džinovskih ćukova i, neosjetljive na sve što se zbiva pod njima, s prepotencijom seoskog poglavice otpuhuju kolute oblaka. Nije, zapravo, jasno precjenjujemo li mi planine kada im pjevamo serenade pod balkonima kao što su to činili razni Nazori i Gervaisi, ili precjenjujemo ljude očekujući da se brda protresu kada oni nestanu.
U svakom slučaju, planine uopće nisu vječne. I njih su neke sile dogurale do njihovih mjesta, nabirući zemlju kao što nepažljiv gost bora sag pod svojom stolicom. A onda su te sile, sedmog dana Geneze, odjednom digle ruke od tog jalovog posla, i ostavile reljef takvim kakvim ga mi znamo, da ga depiliraju spore i uporne erozije, ispiru vode i, napokon, zadnji i najmanje predvidljivi namještaj tog interijera—čovjek.
U toj vapnenačkoj gomili, izsvrdlanoj klancima i spiljama kao nepregledan komad ementalera, sklonište je našao onaj prvi umorni panonski homunkul iz paleolitika i mezolitika jednako kao i mnogi kasniji civilizirani Liburnijac, bježeći iz poharanih sela na obroncima, u kaotičnim epizodama kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Postanak te stijene kojoj ima zahvaliti život, ili barem mikroklimatski komfor, taj je Liburnijac objašnjavao argonautoidnim mitovima (baš kao što Crnogorci vjeruju da je Lovćen nastao tako što je Bogu iz torbe poispadalo najveće kamenje), a ime joj je nadjenuo po svoj prilici vrlo rano. Nije isključeno da već Hekatej Milećanin pod Kauliačkom stijenom misli na Učku, oko čijih bi padina, kao i uz gornji tok Raše, imalo živjeti pleme Kaulici. Činjenica da je na Peutingerovoj ploči Učka ostala bez imena nije osobito jak argument da latinsko ime nije postojalo: Caldeira, koju Valvasor u drugoj polovici XVII. st. vezuje za čitav gorski lanac, kao i Koblerova Osca ili Oscale koju je navodno našao na nekoj mletačkoj vojnoj karti (i po kojoj bi čak i Volosko, kao Valle Osca, moglo dobiti ime), da ne govorimo o talijanskom Monte Maggiore, vrlo su vjerovatno doista novijeg podrijetla. Hrvatska ideja o Vučkoj gori, opet, ima isti korijen kao i navodno ilirsko ime sačuvano u modernom albanskom “uč” “ka,” dakle, “ima vukova.”
Jedna od najfantastičnijih uloga kojom se Učka nametnula već antičkom svijetu, dakle svijetu prvih država, jest uloga granice: nepremostive, zaštićujuće, ospokojavajuće lokalne Himalaje. Na istočnoj se strani naseljavaju Histri, na zapadnoj Japodi, kasnije potisnuti od Liburna; na istoku je rimska provincija Venetia et Histria, na zapadu Dalmatia; do Učke s istoka proteže se dominacija Karolinga i njihovih sljedbenika Bavarske i Karantanije, sa zapada, bar po jednoj teoriji, hrvatska kneževina i kraljevina. Već u debelom srednjem vijeku, na Učki je opet granica feuda: Kastavske gospoštije na zapadu i Pazinske grofivije na istoku. Da ne spominjemo nikad ostvarene ideje modernog doba, od Pavelićeve granice Velike župe Raše do poslijeratne inicijative nekog Rubinića iz Mošćeničke Drage o uspostavljanju Liburnijske konfederacije i, napokon, današnjih granica među hrvatskim županijama.
Naravno, prije ili kasnije, ideji razgraničavanja morala se suprotstaviti ideja komunikacije: prva cesta preko Učke izgrađena je 1770-ih, za domaćeg kapetana Jurja Vlaha, koji je povezao Kastav s Pazinom, a posljednje poglavlje nadopisano je 1981., otvaranjem ceste za tunel probijen tri godine ranije. Valjda baš zato što je uvijek bila tu i, iz perspektive mizerije ljudskog vijeka, uvijek će biti tu, potencijali Učke oduvijek su slabo poznavani, prezentirani i korišteni. kako to već biva u našoj hohštaplerskoj historiografiji, prvi su trajniji trag ostavili stranci: Valvasor, avanturist, kolekcionar umjetnina i turskih glava, plazio je po tom brdu koje se auf Crainerisch zove Učka, pronalazio izvore “kojima bi i kristal mogao pozavidjeti na bistrini,” rijetko bilje koje već onda, dakle, u drugoj polovini XVII. stoljeća, “botaničari raznose svijetom,” itd. Ovuda su se muvali i Mlečani (Zanichelli, 1722.), Francuzi (Hacquet, 1778.), Česi (Sternberg, 1825.), Mađari (Sadler, 1825.; Borbas, 1875.; Degen, 1879.), Englezi (Bentham i Stanways, 1837.), Nijemci (Reichenbach, 1837.), bečki geolozi (Marlot, 1848.), švicarski diplomati (de Saussure, konzul u Trstu, 1833.) i saski kraljevi (Frederik August II., 1838.), pa onda konačno i hrvatski botaničari i žurnalisti (Ćepulić, 1852.; Hirc, 1878.). Dobar dio gostiju tridesetih godina XIX. stoljeća na Učku je primamio Istranin Biasolleto, ali je organizirano vabljenje, iz anala ovih krajeva znano kao turizam, otpočelo tek oko 1885., kada su Austrijanci otvorili i plavim markirali novi put od Poklona do Vojaka, a dvije godine kasnije i planinarski dom (Kronprinzessin Stephanie Schutzhaus, za Talijana Rifugio Duchessa d’Aosta). Dom dali—dom uzeli: pripadnici sjevernijeg ogranka germanske rase ubili su 1944. zadnjeg vlasnika, simpatičnog bradatog čičicu Antona Adrianija, zbog pomaganja partizana, i zapalili dom. Zgrada na Poklonu kasnije je obnovljena, doduše par metara dalje. I kula na Vojaku, podignuta 1911. na veselje planinarima, bila je već poprištem politike: 1922. ovdje je četiri stotine Milaneza lajalo na iredentistički Mjesec. Niže od Poklona, opet, uz Mussolinijevu koloniju Ballile (nama znanu kao poslijeratni sanatorij za tuberkulozne bolesnike i u novije doba odmaralište INA-e), travnja 1944. je reorganizirana partizanska brigada Vladimir Gortan. U maniri prave hajdučke jazbine, Učka je, osim uskočkim jatacima u XVII. stoljeću, poslužila istarskim antifašistima za skrivanje čitave vojske, ali i Bončićeve hrane u jami kod Brložnika, a na širem području i štaba (Oblasni NOO za Istru; Komanda mjesta Lovran), skladišta za oružje (Kućeli), tiskare, bolnice (Ljubica; sanitetska stanica Aleksandra na Lovranskim sinokošama; lovranski je liječnik Vyskočil dolazio ovamo skriven među vatrogascima, dok nije zaglavio u Risieri) i škole (tečaj za časnike 1943./44.).
Rat je završio, ljudi su, s odgovarajućim manirima, uglavnom poizlazili iz šumâ i Učka je opet zaboravljena. Naravno, Liburnijci su nešto od te Učke znali izvući i za mirnih vremena: pod imenom “Utscha” jedan je gaj Lovrancima još 1578. davao stočnu pašu i drvo za gradnju i ogrijev; magarci su na opatijsko Križišće i na Stendardo stoljećima donosili ugljen, a Austrijanci su 1897. na Učki odlučili kaptirati vodu za lječilište, sjećajući se valjda Valvasorovih preporuka i slavnog izvora u Veloj Učki koji je nazvan po caru Josipu II.
Međutim, Učka može daleko više od toga da bude prostituirana kao povremeni zaklon od povijesnih nepogoda, ili da služi kmetskim dušama s obiju strana da preko nje projiciraju svoje želje. Svi ti migranti koji su je u očaju preskakivali, od Benčića, Vladića i Brumnjaka koji su pritjecali u Liburniju kao iz loše zavrnute slavine, do Felicea Giacicha koji je 1870. potegao iz Opatije do Boljuna u potrazi za bogatom nevjestom Klinčićevih: svi ti migranti gledali su Učku kao Božansku Majku iza čijih se pleća krije raj i rješenje svih nedaća, ali uvijek kao prepreku koja ih od nečega dijeli, a nikada kao nabreklu sisu koja može dojiti njihove potomke. Tek s pojavom turizma i planinarstva kao luksuznog rekreativnog imitiranja starih prisilnih migracija, pojavile su se i ideje da se ta Učka približi i prestane samo neurotično preskakivati: od 1873. traje nezavršena priča o žičari, gotovo realizirana projektom vlasnika medvejskog Castella, Vincenza de Terzija, iz 1927. Najnovija kretanja u pravcu revitalizacije liburnijskog zdravstvenog turizma otvaraju novu priliku: više nego ikada u zadnjih stotinjak godina, perspektiva Učke kao turističke destinacije puca kao pogled s njenog vrha, ne videći konkurenciju na čitavom potezu od Venecije do Zadra.
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net