Vještice na kastavskoj duši

Štriga jena! je dobrosusjedska formula kojom naš narod odvajkada počašćuje zle babuskare

Štriga jena! je dobrosusjedska formula kojom naš narod odvajkada počašćuje zle babuskare

svekoliko čitateljstvo! Iz sada već bogate arhive tekstova, koje smo objavili na Liburnija.net magazinu, ponovno objavljujemo jednu prigodnu priču iz našeg kraja o štrigama. Ovu priču, za liburnija.net, napisao je dr.sc. Amir Muzur
“Štriga jena!” je dobrosusjedska formula kojom naš narod odvajkada počašćuju zle babuskare (i ujedno ružne, dakako: nisu Aralica i Sedlar jedini koji vjeruju da estetika opakih neminovno mora trpjeti). Međutim, nerijetko se u toj kvalifikaciji krije benevolencija ruganja, pa čak i komplimenta upućenog ženskoj inteligenciji ili pronicljivosti (“štriga j’ točno rekla ča će se dogodit; “ma kako samo šparugu najde, štirga jena”). U toj benignosti zamjećuje se trag prastarog, antiknog stava prema vješticama, koji reflektiraju priče o Medeji, Kirki, ili one iz Horacija i Biblije.
Promjena se dogodila tek sredinom XV. stoljeća, dakle na izmaku srednjeg vijeka, kada, prilično nenadano, vještice postaju preokupacijom čitave “kulturne” Europe, a socijalna se zbivanja svode na njihov paničan progon i dokazivanje vlastite ispravnosti. Stvar se može objasniti samo poznavanjem dijagnoze vremena: kod stare dobre Europe javljaju se tada, naime, najžešći simptomi bolesti zvane hereza. Valdenzi i hugenoti, husiti i napokon protestanti, otimaju se iz krila matere Katoličke crkve i oformljuju vlastite zajednice. Kako bi se puku objasnilo zašto ne smije slijediti te nove ideje koje propagiraju oslobađanje od korupcije Rima, popovi s propovjedaonica bacaju prokletstva na krivovjerne i dovode ih u vezu sa svim raspoloživim nedaćama (kojih uvijek, a napose tada, ima u izobilju): kugom i sušama, nevremenima i ratovima.
Heretici tako postaju čaratelji i zlikovci, ubojice i trovači koje treba pobiti i spaliti, postaju vješci i vještice. Dobar dio puka iz tih je amvonskih tirada prvi put saznao za vještice, ali je ideju prilično brzo prihvatio, po logici da je uvijek dobro imati kakvog krivca pri ruci, ako ništa drugo da bi se eliminiralo konkurenta, objasnilo sebi čudnovate zgode ili priskrbilo satisfakciju za stare nenamirene račune sa susjedom. I tako je krenuo val u koji će biti povučeno manje-više sve kršteno od Atlantika do Crnog mora i od Baltika do Sredozemlja, gdje više-gdje manje. Bilanca: najmanje 110.000 procesiranih i oko 60.000 smaknutih. Pri tome je bilo pogođeno oko 82% žena: možda zato što svi dobro znaju da je Eva kriva za sve.
Narod je, dakle, vještice doživljavao kao babe koje bacaju uroke, uzrokuju grašicu, jalovost blaga i žena, kugu, doživljavao ih je kao praktikantice crne magije. Intelektualci, međutim, mudre sijede glave pune teoloških i filozofskih znanja, imputirali su vješticama još i satanizam, dakle kontakt s đavlom, koji se manifestira spolnim odnosom s njim, ljubljenjem njegova čmara, skrivenim madežom kao znakom pripadnosti đavlu i paktu o prodaji duše, kako to već ilustriraju kasniji Faust i Šenoin postolar.
Vještice su aktivne noću (kao i sve čega se bojimo), a u zoru gube moć. Na svoje noćne sastanke (“vještičji šabat,” što odaje i antisemitistički momenat) putuju na metli (kao ženskom, kućaničkom, ali falusnom simbolu), a kad se jednom sastanu, pijanče i orgijaju, ubijaju otetu djecu i proždiru ih, gole plešu i napokon se sjedinjuju s vragom u divljem snošaju. Da ne bi kakva dobra bigotna dušica ipak osjetila spolnu atrakciju tog čina, ideolozi protuvještištva dodaju da je penetracija vražjeg uda neizmjerno bolna, a sperma đavla ledena. Od takvih spodoba kao što su vještice može nas obraniti češnjak u džepu ili glogov kolac u ruci, ali prije svega krsnik (furlanski benandans, mađarski táltos). Krsnik se rađa obilježen, s košuljicom, dakle ostatkom amnionske vreće na sebi, a odrastao se noću pretvara u bijelog psa koji se na raskršćima, sjedištima zla, bori sa štrigunima u liku crnih pasa. Gdje ranjeni krsnik ispljune krv, izrasta biljka koja liječi od sušice, ali je on u stanju i namiještati ruke i iscjeljivati druge boli. O ishodu borbe krsnika i štriguna ovisi i hoće li biti grašice ili ne, hoće li polje roditi dobro ili slabo: nije čudo da je Margareth Murray vještice proglasila krivo interpretiranim starim kultom plodnosti.
Neke od jadnica koje su izvođene pred suce možda su doista i pokušavale bacati uroke na susjedove krave i piliće, ali je to zacijelo bila manjina. Najveći broj suđenih bile su histeričarke, epileptičarke, žene bolesne od koreje, ili pak posve zdrave i normalne žene koje je netko prijavio. Kad su jednom izvedene pred lice “pravde,” s njima se postupalo u skladu s uputama iz priručnika Malleus maleficarum (“Čekić zlikovaca”), autora Krämera i Sprengera, koji je od 1486. do 1520 doživio 14 izdanja. Tamo se moglo napajati na vazda novim idejama o prepoznavanju vještica, a napose o njihovom prisiljavanju na priznanje: da bi dokazale nevinost, žene su morale uhvatiti užareno željezo ili gurnuti ruku u kipuću vodu i nakon par dana posve izliječiti opeklinu; progutati golemi komad kruha bez da se uguše. Tijelo im je, katkad s kamenom oko vrata, bačeno u hladnu vodu: ako bi potonulo, dokazalo bi nevinost, a ako bi isplivalo—demonskom pomoći—bilo bi spaljeno. Spaljivanje, primjenjivano posvuda osim u Engleskoj i Novom svijetu, označavalo je tipičnu kaznu za heretike—pročišćenje vatrom.
Najjači pogromi doista su bješnjeli u krajevima s najvećom dinamikom religijskeih smjena: Svetom Rimskom Carstvu (Njemačkoj) i okolnim zemljama. Aktualne političke i socijalne tenzije znale su dobro potpiriti situaciju, kao slučaju Szegeda 1728., gdje su vještice optužene za nedavnu kugu, poplavu i sušu (“prodale su kišu Turcima”): u pozadini svega krio se prije svega obračun njemačkih doseljenika i mađarskih starosjedilaca, koji je rezultirao sa 16 spaljenih ženskih trupla.
Naši krajevi, to čovjek mora reći s gotovo ponosom, nisu nimalo zaostajali za Europom onoga doba.

Naši krajevi, to čovjek mora reći s gotovo ponosom, nisu nimalo zaostajali za Europom onoga doba.

Negdje u XVIII. stoljeću, dakle tri stotine godina od početka lova, Europa se umorila. Bilo je već u XVI. stoljeću ljudi koji su dizali glas protiv praznovjerja, kao nizozemski liječnik Johannes Weyer, koji je kod “vještica” dijagnosticirao “melankoliju.”
Prosvjetiteljstvo je neke valjda ipak uspjelo prosvijetliti, pa su zadnje legalne egzekucije zabilježene u Škotskoj 1722., Prusiji 1728., Francuskoj 1745., Njemačkoj 1755., Švicarskoj 1782., Poljskoj 1793. Doduše, mimo zakona ljudi tu i tamo još uvijek prionu poslu pa smaknu kakvu jadnu staricu, kao što se to dogodilo u Irskoj 1894., u Njemačkoj 1974., kada je žena spaljena u kući, ili u Meksiku 1981., gdje je “vještica” kamenovana na smrt. Naši krajevi, to čovjek mora reći s gotovo ponosom, nisu nimalo zaostajali za Europom onoga doba.
Pouzdano se zna za vješticu spaljenu 1632. u istarskom Svetvičentu, ali bogami i za jednu veću, našu lokalnu, kastavštinsku sramotu.
Trećega travnja Godine Gospodnje 1716., sud pod predsjedanjem kapetana Domenica Pessija, uz prisutne suce i “stareje” (dakle, vjećnike), proglasio je krivim za vještištvo sedam muškaraca i sedam žena, imenom Antuna Zamlića, Matiju Trinajstića, Petra Puhara, Matiju Jurčića, Ivana Kinkelu, Gašpara i Martina Stanića Zarepnjake, Jelenu udovu Sinčić, Jelenu Kućel, Anu Mihelić, Luciju udovu Perčić Antonić, Katu Kinkelu Vučić, Katu Kinkelu Gržančić i Katu Pormilić (transkripcija imena je u većini slučajeva upitna). Ovih četrnaestoro Kastavaca optuženo je da se noću sastajalo, nijekalo Sveto Trojstvo, kršilo Sakramente, obećalo se zlom duhu, kojemu su davali komade odjeće i svoja imena upisali u strašnu knjigu crnih listova. Škodili su porodima žena i zamecima blaga, grožđu u vinogradima, plodovima drveća i zemlje, poticali suše i nevremena, počinjali umorstva, osobito djece, iskapali mrtvu čeljad, odnosili je na mjesta svojih sastanaka i tu joj otkidali glave, ruke i noge. Glave bi davali đavlu, meso izjedali katkad kuhano a češće pečeno, a od masti spravljali smrtonosne otrove. Đavla su obožavali kao Boga, na koljenima, paleći mu zublje i vatru, a on bi se pojavljivao čas kao prljavi jarac, čas kao crni pas. A onda bi, nakon veselja i plesa, muškarci s vampiricama a žene sa zlodusima u liku muškaraca i s demonskim psima, bijedno počinjali najcrnju i najizopačeniju protuprirodnu sodomiju i vršili druga zla, trovanja i čaranja. I zato vas, kažu orni suci kastavski, našom presudom proglašavamo otpadnicima, obožavateljima đavla, ubojicama djece, hereticima, ljudožderima, sodomitima, preljubnicima, bludnicama, čarateljima, huliteljima, krivokletnicima i najgnusnijim sjemenom koje se prodalo đavlu. I stoga osuđujemo svakoga od vas da bude najprije zatučen sabljom na smrt, a onda spaljen dok se ne pretvori u pepeo. I tako učiniše.
Tražeći uzroke ovom kastavskom pokolju, čovjek ne može pribjeći ni kugi ni ratu. Jardas spominje da se šuškalo o obračunu s frankapanistima, ali bi to bilo malo čudno, poznavajući nestanak Frankopana još 1671. sa scene. Vjerovatnije je da su se isusovci, gospodari Gospoštije, obračunali s potencijalnim bundžijama. Kastavski se puk, naime, od dolaska jezuita 1627. buni protiv njihovih pokušaja uvođenja novih nameta, pa izbijaju nemiri 1638., 1666. (kada je kapetan utopljen u Lokvini), 1684., 1695., 1709., 1723., 1738., 1756., 1772. Nije nemoguće da su isusovci namjeravali spriječiti noćna sastajanja organizatora nove bune, dakle, a ne noćna sastajanja vještica, dok su broj izabrali radi simboličnosti.
Bilo bi pogrešno vjerovati da je vrijeme vještica iza nas: hajke nacista na Židove ili ustaša na Srbe i Cigane, vodile su se s vrlo sličnim optužnicama i posve istim metodama, a ishodi su bili i još tragičniji. Zamijenite “vješticu” s “informbiroovcem” i “đavla” s “Moskvom” i vidjet ćete da je vrijeme tek stvar nomenklature. Svaki MacCarthy i svaki lustracijski zakon budućnosti samo će obnoviti prastaru tradiciju lova na bližnjega.
dr. sc. Amir Muzur

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net