Volosko: žalosna priča o starom bogatašu – 3.dio

admin 13 years ago Kronika

Za Liburnija.net piše dr.sc. Amir Muzur
…zgrada koja dominira centrom naselja je crkva Sv. Ane, podignuta 1820-ih. Crkvu je 1850. posvetio tršćanski biskup Bartolomeo Legat, a 1910. svoj će joj oltar dodati i Ivan Rendić.
Daleko starija, prva crkva naselja je, međutim, Sv. Rok. Spomenuta u testamentu iz 1570. kao zadužbina Ivana Zavidića, crkva je sasvim sigurno tijekom svog života pretrpjela radikalnih arhitektonskih preinaka. Posvećena 1740. rukom puljskog biskupa Giannandree Balbija, nadograđena je 1888., a temeljito obnovljena stotinu godina kasnije.

U današnjem centru je, osim trgovina i kafića, i kuća u kojoj je stanovao Nikola Fabianić (1851.-1935.), općinski liječnik s početka XX. stoljeća, a u kojoj danas stanuje povjesničarka umjetnosti dr. Iva Perčić – Čalogović. Preko puta, pak, u zgradi gdje je danas stan odvjetnika Alekseja Červara, ranije je bila kancelarija njegova oca, Đure Červara (Červari, 1877. – Volosko, 1954.).
Dobrilin rođak, Đuro Červar je završio pravo u Beču, bio među studentima koji su 1895. u Zagrebu spalili mađarsku zastavu, tamnovao sa Stjepanom Radićem, stažirao kod Matka Laginje u Puli, a u Volosko je stigao 1906. i, kao narodnjački aktivist, upleo se u trajan sukob s lokalnim talijanašima koji će ga ponižavati, tući na ulici, zatvarati dvanaest puta, a ožujka 1921. i baš tu, na trgu pred pizzerijom Romano, današnji antikvarijat Gal, spaliti arhivu njegova ureda.
Pod utjecajem doseljenog, mahom upravnog kadra, talijanaštvo je u Voloskom uhvatilo snažna korijena, pa se 1848. u Voloskom porodila čak i peticija PROTIV sjedinjenja s Hrvatskom. Već 1876. otvara se talijanska čitaonica (parirat će joj od 1884. čitaonica društva Bratinstvo), a 1902. i Club ciclistico voloscano koji će, osim sudjelovanja na trkama i izletima, biti okupljalištem iredentista. Preimenovan kasnije u Circolo 3 novembre, klub će formirati četu za doček D’Annunzija u Rijeci i švercati za nj preko granice legionare, municiju i lijekove, sve pod prešutnom privolom okružnog glavara Giuseppea Pavonea.

Kulminacija talijanaške euforije uslijedit će svakako s fašističkim preuzimanjem vlasti i osnivanjem squadre di combattimento, s centrom u kući Stirnovih (za tog Štirna i djeca su već deklamirala rugalicu: “Mat Kranjica, otac Vološćan, viva Štirn, vero Taljan!”). Terorizirani domaći puk delegirao je na svoje čelo nekoliko inteligenata koji su ga poveli u nimalo izvjesnu borbu.
Dr. Ivan Poščić bio je starješinom sokolskog ogranka, utemeljenog 1904., a za interregnuma 1918. predsjedao je i Kotarskom odboru Narodnog vijeća SHS. Andrija Stanger (1853.-1934.), dijete brodograditelja, postao je, na užas talijanaša, 1895. za sljedećih 23 godine gradonačelnikom.
Osim što je uveo uporabu hrvatskog jezika u općinske službe i bio među osnivačima Komunalne male realne gimnazije 1909., izazvao je skandal 1914. pozdravivši talijanskog ministra vanjskih poslova San Giulianija govorom na hrvatskom. Andrijinog nećaka, Uliksa Stangera, progonili su sumanuti Subanovi skvadristi kao i Đuru Červara, ali je on ipak dogurao do zastupnika u talijanskom parlamentu 1921. i kasnije ministra u prvoj vladi NR Hrvatske 1945.
Ono što je za opatijske narodnjake bila Zora, to je za voloske bio Narodni dom Liburnije (podignut 1904.), s čitaonicom i knjižnicom koje su, jasno, jednako platile danak fašističkoj navali. Nedaleko od Narodnog doma, za čiju obnovu aktualni voloski Mjesni odbor ima velike planove, putnik nailazi na zgradu obavijenu cestama. Vila Union, koja danas u prizemlju udomljuje restoran Evergreen (donedavno Bevanda), nekada je bila pansionom u vlasništvu Marije Urek, a 1918. zakratko i štabom talijanske vojske. Godine 1920. ovdje je potpisan tzv. Opatijski ugovor kao potvrda daleko poznatijeg Rapallskog.

U tom kvartu, na drugoj strani, ugnijezdilo se u vlastite okućnice nekoliko vila. Ireneu je izgradio barun Franz von Reyer oko 1882. i krstio je po ženi Ireni. Oboje supružnika zadužili su Volosko: barun je financirao gradnju ceste do Šumskog puta kralja Karla, a barunica lazaret i internat za siromašne djevojčice Dom anđela čuvara (u današnjem staračkom domu). Vila će kasnije promijeniti podosta vlasnika – Talijana, Mađara, Hrvata i Španjolaca, a isto tako i sadržaja, od pansiona do istražnog centra UDB-e i upravne zgrade izdavačke kuće Keršovani. Pod trojicom zagrebačkih vlasnika, Irenea je prodana vlasniku Diokija, Robertu Ježiću, koji uskoro završava s renoviranjem i vraćanjem prvobitnog sjaja.

Prva, pak, kuća do općinske vijećnice nosila je u svom početku ime Schmidt, po obitelji kotarskog poglavara kojemu je Karl Seidl i izgradio vilu. Barun Artur Schmidt von Zabiérow (1865.-1940.) naslijedio je kao mladić na dužnosti okružnog kapetana Wilhelma viteza Jettmara.
Osim da je bio pasioniranim lovcem na kvarnerske šljuke, delfine i supove, poznat nam je i njegov entuzijastički angažman pri vrbovanju rumunjskog kraljevskog para kao financijera šumskog šetališta. Otac Arturov, Franz Schmidt von Zabiérow (1829.-1899.), povukao se u voloski mir s pozicije koruškog Landespräsidenta. S mjesta kotarskog glavara Artur Zabiérow je skinut u vrijeme Prvog svjetskog rata, pod optužbom da je favorizirao “opatijsku prosrpsku stranku.” U sjećanju Vološćaka Artur Schmidt Zabiérow ostao je i po maski od kartona koju je pod stare dane nosio na licu kako bi sakrio nekakav deformirajući tumor. Iza Drugog svjetskog rata vilu su od Schmidtovih naslijedile sestre Brüll, ostavljajući joj svoje ime do naših dana…
…Priču o Voloskom donosimo u četiri nastavka… Stay tuned…
Vezane vijesti:
Feljton: Priča o Voloskom
Volosko: žalosna priča o starom bogatašu – 1.dio
Volosko: žalosna priča o starom bogatašu – 2.dio

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net