Od jajeta do Imperiala, spomenika jednom pluskvamperfektu
Za Liburnija.net piše dr.sc. Amir Muzur
Nije povijest bazen suza za utapanje dušica nezadovoljnih sadašnjošću: povijest je vrelo ideja na kojemu se svako pametno naselje poji i, ogledajući se u njemu svakoga jutra, dotjeruje svoje lice. Franciscus Josephus Primus, Milošću Božjom i Beskrajnom Strpljivošću Puka Presvijetli Car Austrije i, Između Ostaloga, Kralj Ilirije, svakako nije izmislio Opatiju (premda natpisi na obalnom putu sugeriraju nešto u tom smislu). Davno prije no što se on kao golobradi dječarac, zahvaljujući povlačenju svog strica Ferdinanda Dobrog (kako to već povijest eufemistično zove lude), popeo za kormilo habsburškog broda, ovdašnji je šareni puk imao već sve što mu treba: crkvu i groblje, lučice i gostionice, sajmove i plesove pod kestenovim baobabima. Propast Venecije koja je dominirala morima nekoliko prethodnih stoljeća, kao i pojava parostroja i parobroda, bili su odlučujući momenti koji su gurnuli gradove austrijskog litorala, među njima i Rijeku, novim tempom na nove putove.
Ekspanzija Rijeke prelila se i na okolna područja, doplavljujući u ovaj lovorov gustiš i viteza Scarpu. A ovaj je, na svuda i vazda opjevavani način, za sobom povukao čitavu galeriju gostiju i potencijalnih propagatora svog entuzijazma koji su pronijeli svijetom ideju Opatije kao što vali od dobačenog kamenčića šire frontu površinom vode. Međutim, sa stanovišta povijesti turizma Opatije, dakle povijesti grane koja hrani grad već dobrih stotinjak godina, sva ta scarpinska, šporerska i giacichska fantaziranja bila su tek priprema za veliki ekonomski touché koji će zadati jedan ambiciozni Alzašanin, Friedrich Julius Schüler.
Dočuvši u nekom bečkom salonu patetične fanfaronate stanovitog botaničara Heinricha Noëa o oazi čudesne vegatacije na domaku novootvorene pruge prema Pivki, Schüler je povukao za sobom čitavu kompoziciju Južnih željeznica kojoj je stajao na čelu i bacio se na instant-preobrazbu nježno dremljivog, krmeljivog medievalnog lica Opatije u puderom, šminkom i nakitom zastrtu masku jedne skupe gejše. Odredivši u početku močvarnu Slatinu za neku vrstu industrijske zone (što će se vrlo brzo promijeniti), Schüler je po beznačajnim cijenama otkupljivao krajmorske parcele naivnih i neupućenih lokalnih aboridžina iz rodova kojekakvih Justija, Tomašića, Jačića, Jurkovića i inih, sravnjivao sa zemljom njihove kolibe pokrivene lovorom i na njihovom mjestu podizao vile za iznajmljivanje miteleuropskim bogatunima, okružene parkovima i pažnjom kolona tihih slugu.
Gospodinu Schüleru je uspjelo premjestiti čak i groblje pred crkvom Sv. Jakova (umalo i nju samu), u ime novog sanatorija koji je nicao u neposrednoj blizini. Sanatorij, znan iz kasnije lokalne kronistorije kao hotel Kvarner, podignut je već za deset mjeseci 1884., ali nije uspio zadovoljiti kapacitete koje je od Schülera tražilo mnoštvo pritječućih klijenata željnih zdravlja i imitiranja svojih nobl uzora. I tako je već prosinca 1885. otvoren prvi opatijski hotel s predumišljajem, Kronprinzessin Stephanie. Ime je dobio po jadnici [tefaniji koja se nadala postati caricom a postala je udovicom nakon što joj se muž, sin Franje Josipa i poznati švaler Rudolf, ustrijelio zajedno s ljubavnicom Marijom Večerom u sniježnom Mayerlingu (što će se službeno knjižiti kao “apopleksija”). Par Štefanija-Rudolf inače je nekoliko puta dolazio u Opatiju i odsjedao najprije u Angiolini, potom u svom novom hotelu (gdje će jednom kasnije biti smješten i Njegovo Veličanstvo Otac). Štefanija se, između dva braka, znala prošetati i divljom opatijskom periferijom, pa je jedna od tih šetnji i posjeta kući na današnjoj adresi Vrutki 15 ovjekovječena u sjećanju pratitelja, fotografa Karla Draškovića.
Podignut prekoputa trafike Josipa Tomašića-Pepića iz 1836., kasnije gostionice, hotel Stephanie bljesnuo je na nebu europskih turističkih itinerara i bedekera. Plod klasicističkih svjetonazora onog istog arhitekta Kvarnera, Wilhelma, i oberinspektora Meesea, ova kasarna sa 114 soba u glavnom korpusu zgrade bila je osvijetljenim hodnikom povezana s blagovaonicom i restoranom sa stražnje strane, dok je drugi hodnik vodio pored dvorana za konverzaciju i čitanje do blagovaonice za pušače. Grijanje triju blagovaonica bilo je centralno, sustavom tople vode, manje prostorije grijane su pojedinačno glinenim pećima, a stepeništa i hodnici cirkulirajućim toplim zrakom.
Meese se tužio na neljubaznost Opatijaca koji su mu otežavali gradnju tražeći velike naknade za zemljišta i komplicirajući sa smještajem i prehranom radnika koje su riječke firme stalno nastojale preoteti. Manje-više sve, i ljudi i materijal, bilo je importirano: cigle su se dovozile iz Marburga ili Zagreba, pijesak s Krka, drvo iz okolice Ljubljane, manji radovi obavljani su u Vöslauu, stolari i bravari dovođeni su iz Beča…
Baš kao i Kvarner, Stephanie se vremenom širio i povezivao prema jugu povezanim natkritim hodnikom sa zatvorenim bazenom (10 x 15 m) Ludwig-Victor Bada, a na sjever s kinematografskom salom s 300 sjedala. A onda je jednoga dana ta ekspanzija prekinuta i poglavlje marširajuće felix Austrije dobilo definitivnu točku: započeli su ratovi, rastačući stari svijet kao jedva plutajuću dasku, i sudbine hotela kao i ljudi morale su se pomiriti s novim tokovima. Za Prvog svjetskog rata Stephanie će ugostiti vojne rekonvalescente, a i poslijeratni gosti bit će imenima i putnim ispravama drugačiji. Čitava politička kronologija može se očitavati iz mijenjanja imena hotela: Talijani su ga prekrstili u Regina Elena, po svojoj kraljici Crnogorki, narodna vlast 1945. dala mu je ime Moskva, oduševljena bratskom pomoći vječnog saveznika Savjetskoga Sajuza.
Iza 1948. i Rezolucije informbiroa, termini “vječnost” i “bratstvo” morali su podleći reviziji, pa je i ime brisano u korist Centrala, a kada je centralistička struja zajedno s Rankovićem 1966. pala, hotel je postao Imperial, kako ga svi mi danas još zovemo. Osim imena, mijenjali su su, htjeli-ne htjeli, i vlasnici, od Južnih željeznica i Društva spavaćih kola, preko Neményija i Società Veneziana Alberghi della Riviera del Carnaro, do konačno države i naroda ove zemlje. Svanulo je tom hotelu katkada sunce i nakon utrnuća francjozefinske blažene svijeće: 1946., za svog prvog posjeta konačno prisjedinjenoj umornoj Istri, ovdje je na ručku gostovao Josip Broz Tito, pozdravljen patetičnim govorom Viktora Cara Emina, a daljnjih su desetljeća odsjedali u hotelu i mnogi strani vlastodršci na svom putu na Brijune.
Općem dojmu da je današnji hotel Imperial blijeda slika i ostatak ostataka nekad slavnog izvornika čovjek se ne može odrvati. Prije svega, skresana su mu krila: nema više ni bazena ni Ludwig-Victor Bada, a kino stoji ali ne diše već duže vrijeme. A tek kada se uđe u Kristalnu dvoranu, i pogled spusti sa štukatura i zidnih mazarija na stolnjake i pribor za jelo kao iz nekog provincijalnog motela, postavlja se pitanje nije li ovaj Imperial tek arhitektonski megalomanski bastard zalutao u naše vrijeme štedljivih škrtih grupnih turista.
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net