Tjedni retrovizor

Imamo tri duge teme, pa nema razloga da duljimo i s uvodom…

– Unija
There is power in a factory, power in the land,
Power in the hands of a worker,
But it all amounts to nothing if together we don’t stand.
There is power in a union…
(Billy Bragg)

Hrvatska narodna stranka, osobito nakon što je „usisala“ jednu od stranaka nastalih rasapom HSLS-a i svom imenu dodala sufiks „liberalni demokrati“, imala je, čini mi se, tri tipa osoba među svojim članstvom. Prvi su „pravovjerni“ liberali koji su svjetonazorska pitanja stavljali u prvi plan svoga djelovanja – njih je, na neki način, predstavljala Vesna Pusić. Drugi su „tehnokrati“, stručni i pouzdani kadrovi s velikim znanjem koji su „punili“ državnu službu kvalitetom i odgovornošću i u lijevim vladama činili kostur razvojnog tima. Njihov amblematski primjerak bio je Radimir Čačić. A treći su beskrupulozni karijeristi, kojima je cilj svakog političkog djelovanja bila samo „fotelja“ i koji su ideologiji i radu pretpostavljali – „laktove“. Ključne figure tih laktaroša, prema onome što se odigralo proteklih tjedana, bili su Ivan Vrdoljak i Srećko Ferenčak. Ono što je možda iznenađujuće jest otkriće da su ovi potonji cijelo vrijeme bili u većini. Iako su „ideolozi“ i „radnici“ u javnosti uvijek bili u prvom planu, „karijeristi“ su bili ti koji su cijelu priču držali na okupu i uz njih HNS nastavlja dalje postojati, ali lišen sadržaja i kvalitetnih ljudi.

Među te kvalitetne osobe svakako spada Vedran Kružić i niz drugih ljudi koji su napustili HNS protekih dana i tjedana, a ono što je dobro u toj priči koja je ogolila slabosti narodnjaka i uništila praktički jedinu centrističku stranku u Hrvatskoj, jest otvaranje nekih novih perspektiva u lokalnoj i regionalnoj politici. Jer, krilo okupljeno oko Vesne Pusić i Anke Mrak nema neku budućnost – bez stranačke baze i računajući samo na prepoznatljivost nekolicine ključnih članova preživjet će samo u nekom koalicijskom paketu s lijevim opcijama, a nema ga niti ono koje se „prikrpalo“ HDZ-u, koje će ili biti usisano u mašinu koja je uništila čitav niz stranaka (sjeća li se netko DC-a?) ili će biti odbačeno od svojih birača i prepušteno zaboravu.

No, to je neka nacionalna priča, a mi se ovdje bavimo dominantno lokalnim temama. A takva je – Unija Kvarnera, još jedna opcija nastala nestankom HNS-a, ali svojim fokusom i obuhvatom ograničena prvenstveno na Primorsko-goransku županiju. Njihov predvodnik je Marko Boras Mandić, dožupan iz Matulja, ali u svojim redovima imaju niz istaknutih gradonačelnika, županijskih, gradskih i općinskih vijećnika te kvalitetnih ljudi koji su godinama gradili svoju prepoznatljivost, pa čak i osnivača samog HNS-a koji su se prelaskom u UK odrekli svoga „čeda“. Ako Unija Kvarnera bude onakva kakvom se najavljujue – programska platforma s kvalitetnim rješenjima za razvoj županije i pojedinačnih jedinica lokalne suradnje, usmjerena prvenstveno prema suradnji na projektima umjesto osvajanju vlasti pod svaku cijenu i dovoljno „fluidna“ da omogući „globalno razmišljanje“ i „lokalno djelovanje“, onda će to definitivno biti opcija koja je ovom kraju nedostajala.

Jaka regionalna opcija svakako je bitan „kotačić“ u razvoju županija, a tu poziciju PGS posljednjih godina sve manje ispunjava, dok IDS na Kvarneru nije napravio značajniji iskorak. Uostalom, modeli funkcioniranja te dvije stranke trebaju poslužiti kao „model“ novoj regionalnoj opciji samo u edukativnom dijelu, kao primjer onoga što ne bi smjeli postati.

U svakom slučaju, veselim se vidjeti što će Unija Kvarnera ponuditi i mogu reći da su moja očekivanja zasad prilično visoka.

– Greške i propusti
O mia Patria, sì bella e perduta!
O membranza sì cara e fatal!
(Giuseppe Verdi)

Ne može gradska uprava biti odgovorna za svaku sitnicu koja se događa unutar njenih administrativnih granica, no poznavajući razinu pismenosti u dopisima i objavama koje pristižu iz Grada Opatije, ona nakaradna tabla iz Tošine i ne treba predstavljati osobito iznenađenje. No, recimo da se dogodila tiskarska pogreška, recimo da je greška na onima koji su tablu postavljali – mjeseci koji su protekli otkako se Mjesni odbor Tošina požalio na njenu gramatičku i logičku neispravnost morali su biti dovoljni da se izradi zamjena.

– Nevidljiva ruka populizma
In the year 6565,
You won’t need no husband, won’t need no wife.
You’ll pick your son, pick your daughter too,
From the bottom of a long glass tube…
(Zager and Evans)

Deset tisuća kuna za svako novorođeno dijete pristojan je novac. U kombinaciji s besplatnim udžbenicima i besplatnim vrtićem za drugo dijete, doista će stvoriti ugodniju i financijski prihvatljiviju okolinu za rađanje i podizanje nove generacije Opatijaca.

Međutim, iako se radi o inicijativi koju valja podržati (a ne treba očekivati da će se nešto suprotno dogoditi na Gradskom vijeću kojem je prijedlog upućen, tim više što su slične mjere bile dio praktički svih političkih programa), one mogu samo djelomično riješiti problem depopulacije grada.
Jer, ako se razvoj ne promišlja holistički, onda će svaka strategija biti samo skup pojedinačnih mjera koje neće ostvariti niti dio svojih ciljeva, a kamoli potaknuti ostale pozitivne promjene u gradu. Primjerice – više djece značit će za dvadesetak godina više zaposlenih Opatijaca, više prihode proračuna i mogućnost novih faza razvoja i ulaganja. Iako sumnjam da je ta „nevidljiva ruka“ vodila politička obećanja (jer u tom slučaju ona ne bi bila otisnuta tek u predizbornim pamfletima nego u dugoročnim razvojnim dokumentima), ona pokazuje kako i populizam može imati neočekivane, ali pozitivne posljedice. Međutim, odmah se otvara i niz pitanja: gdje će za 20 godina ta djeca zapravo raditi? Što nam strategija razvoja kaže o tome? Ne kaže ništa jer se tako dalekim razdobljem niti ne bavi, ovdje je 2020. godina daleka budućnost. Hoće li raditi u hotelima, kavanama i trgovinama? Ili će to biti „robotski“ poslovi za dva desetljeća? Hoće li živjeti od rente? Onda nikakve koristi za grad, niti razvoja za zajednicu. Hoće li raditi u novim sektorima kreativnih usluga, koje jedine imaju potencijal otvaranja novih radnih mjesta na globalnoj razini? Onda nam nije dovoljno samo „tutnuti keš“ roditeljima, nego treba informatizirati vrtiće i škole, prilagoditi obrazovne programe, potaknuti inicijative mladih i omogućiti im prostore za učenje, razvoj i poslovne pokušaje. To je način kojim se možemo boriti protiv depopulacije – ako roditeljima pružimo najbolje uvjete za razvoj njihove djece i osiguramo im kvalitetnu budućnost, zaposlenje „po mjeri“ i solidna primanja, onda nikome neće smetati više cijene kvadrata i činjenica da pomidor u butigi na mrkatu košta par kuna više nego u Matuljima.

Davor Žic / PodUčkun.net

Similar articles

Tjedni retrovizor

6 years ago

Tjedni retrovizor

7 years ago
error: Content is protected !!