Devet bisera opatijskih kruna: DRAŠKOVIĆ

urban1Za Liburnija.net piše: Jan Bernd Urban
Kad je Opatijka, Angelika grofica Keglević od Buzina, rođena grofica Esterhazy, barunica od Galanthe, prestala ispravljati opatijske i talijanske birokrate pri ispisivanju njena imena, inzistirajući na francuskoj varijanti Angelique umjesto talijanskog Angelica, Opatijci su znali da jedna velika dama silazi sa opatijske društvene pozornice.

Grb obitelji Drašković

Grb obitelji Drašković


Ta se nesvakidašnja opatijska pojava nikada nije pomirila s novim talijanskim vlastima koji su ″maknuli″ njezina gradonačelnika Štangera.
Vrli Štanger nedostižni uzor svim kasnijim opatijskim gradonačelnicima ipak je bio izuzetna ljudska kombinacija, dorasla ravnopravnoj komunikaciji s njegovim vološćanskim kapetanima i ribarima, ali i s osobama čije je obiteljsko ime poput Esterhazy činilo nervoznima i gradonačelnike Beča, Pešte ili Pariza.
Bila je 1921. godina, kada je grofica respektabilnih godina okrenula leđa Opatiji, duboko razočarana novim vlastima pod čijom zastavom nije željela snivati svoj vječni san.
Njeni dugogodišnji bliski prijatelji, obitelj grofova Drašković, preuzela je njezine opatijske nekretnine u obliku ”velike i male vile Keglevich”, a grofica je odlučila svoje posljednje dane provesti u njihovu krugu u Baranji, gdje su grofovi Drašković imali jedan od svojih velikih dvoraca usred prebogatog imanja.
Tako su na opatijsku društvenu scenu stupili grofovi Drašković u osobi Ivana grofa Drašković i njegove supruge Nore, rođene grofice Lützow. Grofica Nora nije dugo uživala u ulozi gospodarice dviju vila u Opatiji jer je njen brak s grofom Ivanom poništen pred sudom te iste 1921.g, a konačno kako i pristoji grofovskom staležu, dekretom Svete stolice 1924.g., dok se već pokojna grofica Angelique Esterhazy vjerojatno se zadovoljno smješkala s nebeskih visina uživajući u neprilikama novih vlastodržaca u njenoj Opatiji, koji su sada uporno od nove gospodarice u vilama Keglević željeli stvoriti nekakvu Claudiu, a ova je u ulozi druge supruge grofa Draškovića inzistirala na svom francuskom Claudine, comtesse Montjoye u. de la Roche.
S grofovima Drašković Opatija je dobila predstavnike svog hrvatskog plemstva u najboljem mogućem izdanju. Iz velike galerije povijesnih likova te velike obitelji koja je vlastitim rukama ispisivala vrlo značajne stranice naše hrvatske povijesti zaista je teško izdvojiti najzaslužnijeg. Draškovići su svojoj domovini dali vojnike s generalskim i podmaršalskim epoletama, banove, političare i dvorske suce, crkvi biskupe i kardinale, kralju savjetnike i komornike, narodu dobrotvore, preporoditelje i promicatelje školstva.
Mala i velika vila Keglević - budući dom grofova Drašković u Opatiji

Mala i velika vila Keglević - budući dom grofova Drašković u Opatiji


U školskim knjigama Janko, grof Drašković (1770.-1856.) svakako zauzima posebno mjesto. Njegovo uporno zalaganje za ravnopravnost sveg hrvatskog u odnosu na mađarsko na vanjskom, i samostalnost i suverenost sveg hrvatskog na unutarnjem hrvatskom prostoru, učiniše ga besmrtnim Hrvatom. Naš Opatijac, grof Ivan bio je unuk Karla, brata grofa Janka Draškovića.
Josip Kazimir grof Drašković (1716. – 1765.) nosio je generalsku uniformu, a njegov otac Ivan V (oko 1660. – 1733.) također je bio general, ali i hrvatsko-slavonski ban. Ivanov otac, u rodoslovlju označen kao IV., bio je carski podmaršal, a djed Ivan III. je uz bansku čast obnašao i funkciju ugarskog palatina, dakle to su bile osobe koje su u hijerarhiji iznad sebe imale samo carevu osobu.
Ne manje značajni član obitelji Drašković je i Juraj II. (1525.-1587.) koji je bio hrvatski ban, kraljev tajnik, ali i kardinal. Boreći se mačem protiv Tatara i Turaka, biblijom i križem za kršćansku vjeru, a hrvatskom riječju za ravnopravnost i suverenost svog naroda. Članovi obitelji grofova Drašković su se morali povući tek pred onima koji su u svom boljševističkom zanosu u svakom grofu vidjeli Franju Tahiju koji siše krv siromašnom zagorskom kmetu. Obitelj grofova Drašković se prvi puta spominje 1234.g, a 1567. postaju barunima, a od 1631. grofovima.
Naš Opatijac, grof Ivan (1878. – 1963.) opatijske je vile ostavio u nasljedsvo svojoj kćeri Elisabethi, a ova je testamentom odredila, jer sama nije imala djece, da te vile postanu vlasništvom grane obitelji koja živi u Austriji.Opatija može biti ponosna na to da obitelj grofova Drašković u mučnim i dugotrajnim procesima povratka svojih nekretnina, uvijek iznova upire prstom na vile u Opatiji.
Kraj vlasništva poput dvorca Trakošćan kojeg su prepustili hrvatskom narodu, dvorca Veliki Bukovec kojeg su ubrzanim procesom povrata dobili natrag kao znak priznanja za veliku pomoć pri stvaranju suvremene samostalne Hrvatske države, kraj ogromnih zemljišta i šuma koje su u njihovom vlasništvu ili će to uskoro ponovo biti kraj njihova bogatsva u Austriji i Mađarskoj te opatijske vile zaista ne bi trebale predstavljati neku značajnu kategoriju.
No, i grofovi su tek ljudi podložni emocijama. Biti u Opatiji kod kuće, a ne njenim gostom, posebna je stvar. To je svojedobno gradonačelniku Opatije dr. Muzuru i autoru ovog teksta osobno 2008.g kazao Karl, grof Drašković u njihovu sadašnjem sjedištu-dvorcu Güssing u Austriji.
Među kamelijama koje su donacijom postale dio zbirke kamelija Iginio Scarpa u Opatiji, nalazi se i jedna kod koje na mjestu predviđenom za ime donatora stoji: Nikola, grof Drašković – Trakošćanski. Dar obitelji koja je bila, ali koja će uskoro ponovo biti opatijska.
Jan Bernd Urban – vezane vijesti
Devet bisera opatijskih kruna
Devet bisera opatijskih kruna: HOYOS
Devet bisera opatijskih kruna: HENCKEL von DONNERSMARCK
Devet bisera opatijskih kruna: KESSELSTATT
Devet bisera opatijskih kruna: KEGLEVIĆ

error: Content is protected !!