[RAZGOVOR] Mauro Staraj: Naše ‘’ča’’ nosi sa sobom bogatstvo, ostavštinu naših starih i ponos koji želim prenijeti mlađim generacijama
Autor: Nikola Cvjetović 17.08.2024
- Danas imam privilegiju da malo i biram kada i gdje ću nastupati, a ta strast za glazbom i dalje je jaka kao i prvog dana, istaknuo je Staraj.
Matulji - Mauro Staraj, poznati liburnijski kantautor, će se u petak, 23. kolovoza na kastavskoj Crekvini publici predstaviti i kao pjesnik. Izdao je svoju drugu knjigu, ali prvu zbirku poezije "Vreme kroz prsti". Uz promociju knjige, priprema netipični koncert s mnogo gostiju iznenađenja.
Osim po njegovim autorskim pjesmama koje je opjevao, a sada i zapisao, Staraj je već 28 godina glazbeni izvođač, kojeg vole svi, oni od 7 do 77, a posebno domaći judi jer većina je njegovih stihova na materinjoj čakavštini.
Kako ste došli na ideju o zbirci poezije?
Zbirka poezije 'Vreme kroz prsti' rezultat je putovanja kroz moj život i stvaralaštvo. Zvuči pomalo zastrašujuće kada izbrojim da sam više od 25 godina na pozornici, puno je to iskustva, uspomena i izgubljenih noći. Tko mi je kriv kada sam počeo još kao dječak, prvi band ‘’Faloti’’ osnovao sam kada sam imao 12 godina. Nije moja nona Verica bila daleko kad je u danima svih mojih ludorija i dolaženja doma nakon nekoliko dana znala vikati po kući ‘’do dvajsetega leta ćeš sega bit štuf’’!
Sasvim slučajan, rekao bih čak i sudbonosni susret s gospođom Cvjetanom Miletić bio je presudan da dođe do knjige. U razgovoru nakon jednog nastupa, njezin savjet da stihovi koje sam stvarao zaslužuju svoje mjesto u knjizi bio je nešto što me potaknulo na malo dublje razmišljanje. Rekla mi je da knjiga ostaje, dok sve drugo prolazi, i to je u meni probudilo snažnu želju da sve te stihove okupim na jednom mjestu. Počeo sam od starih snimaka, pa sakupljao stihove iz raznih kutaka, ladica, starih bilježnica i shvatio koliko se toga nakupilo, i to skupljanje i ‘’kopanje’’ za mene je bilo podosta emotivno jer sam čitajući vlastite stihove vidio kako je onaj klinac odrastao, kako su se misli i prioriteti s godinama mijenjali, a s njima i snovi. Ova zbirka je moja priča, moj spomenar i moj način da zahvalim svima koji su bili dio tog putovanja, ali i da ostavim nešto trajno, nešto što će živjeti dalje, čak i nakon mene.
Koji je tvoj najveći životni uspjeh nakon 28 godina glazbene karijere?
Kad se osvrnem na svih ovih 28 godina na pozornici, ta brojka zvuči zastrašujuće. Često mi kažu kako to zvuči kao cijeli život, i na neki način, to i jest tako. Jer sve u mom životu je od samog početka povezano s glazbom i ja sam uvijek na ovaj ili onaj način tražio i morao imati neku svoju pozornicu. No, kad me pitate što je moj najveći uspjeh, odgovor je jednostavan – moja obitelj. Moja Martina, moja djeca. Bez obzira na sve pjesme, albume i koncerte, ništa se ne može usporediti s radošću i ponosom koje osjećam kao otac. Oni su razlog zbog kojeg se trudim svaki dan biti bolji, ne samo kao glazbenik, već i kao čovjek. Glazba je moj život, ali obitelj je moje srce, moj centar svijeta.
Cijela obitelj živi glazbu, čini se da će i djeca vašim putem?
Glazba u našoj obitelji nije samo profesija – to je način života. Naša djeca odrastaju uz glazbu, ona je stalni dio našeg doma. Još dok su bili u maminom trbuhu, svaku večer puštao sam im Claptona, J.J. Calea, Texas Tornadose i Beach Boyse, a Martina latino glazbu koju strastveno voli. Tada bi mi čekali da se krenu ritati i to nas je zabavljalo baš kao što nas sada večer prije spavanja, zabavlja da često čitamo stihove ili slušamo glazbu, i to je postalo nešto što nas sve povezuje. Veseli me kada vidim klince kako na našem ‘’ča’’ recitiraju Gervaisove pjesmice. Povukli su i tu glazbenu žicu– jedan jako lijepo pjeva, drugi svira bubnjeve, i naravno da mi to mami osmijeh na lice i da me ispunjava. Naravno, podržat ću ih u svemu što odluče raditi ako je to njihova strast, ali najvažnije mi je da ne osjećaju pritisak da moraju slijediti moje korake. Želim da budu sretni i da nađu svoj vlastiti put, ali uvijek ću biti tu da ih podržim i ohrabrim.
Jesu li sve vaše pjesme na čakavštini?
Iako pišem i na standardnom jeziku, čakavština je jezik s kojim sam rođen, na kojem mislim, dišem, stvaram i nekako najlakše izražavam najdublje emocije. Kroz godine sam shvatio koliko je važno očuvati našu kulturu, naš jezik, i osjećam se odgovornim da kroz svoje pjesme i stihove to i činim. Ludo sam zaljubljen u naš kraj, u naš jezik, ma u sve naše! Meni je stvarno sveta ta naša ‘’zemjica’’. Kamo god odem, uvijek se brzo vraćam kući, jer ovdje pripadam i ne mogu dugo bez svog zavičaja. Naše ‘’ča’’nosi sa sobom bogatstvo, ostavštinu naših starih i ponos koji želim prenijeti mlađim generacijama, da ne zaborave tko smo i odakle dolazimo.
Koliko je naporno nakon 28 godina penjati se na binu?
Penjanje na binu nakon svih ovih godina može biti fizički zahtjevno, ali to je nešto što dolazi iz dubine duše i mislim da se s tim rađaš. Ta unutarnja potreba da stanem na pozornicu, da podijelim svoju glazbu s ljudima, nešto je što ne mogu ignorirati. Pozornica je moj dom, mjesto gdje se osjećam najživlje. Da, s godinama je možda teže gubiti noći, ali to je cijena koju rado plaćam jer nema veće nagrade od povratne energije i ljubavi koju primam od publike. Već dugi niz godina moja ‘’La Banda’’ nastupa u istom sastavu, i nakon stotina nastupa i dalje me oduševljava s koliko talentiranih ljudi i vrhunskih glazbenika dijelim binu i koliko uživam svirati s njima. Danas imam privilegiju da malo i biram kada i gdje ću nastupati, a ta strast za glazbom i dalje je jaka kao i prvog dana.
Najteži trenutak karijere?
Teško je izdvojiti jedan trenutak kao najteži, jer kroz godine bilo je mnogo izazova. Možda je najvažniji korak bio kada sam odlučio krenuti svojim putem, napustiti Koktelse i osamostaliti se. To je bila odluka koja je u početku izgledala zastrašujuće, barem za moje ukućane, jer njima je to izgledalo kao da iz sigurne državne firme idem u privatnike. Ali bila je to nužna odluka za moj osobni razvoj i ako gledamo s vremenskim odmakom - jedina ispravna. Bilo je to vrijeme kada sam se sve više pitao hoću li nastaviti oblačiti se u Supermana i skakati po pozornici i zabavljati publiku, ili ću dati nešto više od sebe, nešto što unutra gori i što je meni bitno i potrebno. Tada sam napisao baladu o svom nonotu, prijavio se na Čansonfest i pobijedio. Taj trenutak je bio prekretnica – znao sam da je vrijeme da krenem dalje, da se razvijam i kao osoba i kao umjetnik. Mnogi su sumnjali u mene, što mi je dalo dodatnu snagu da naporno radim, rastem i utirem svoj put.
Što vam je više pod kožom – biti autor ili izvođač?
Oboje, teško je to odvojiti jedno od drugoga. Kao autor, uživam u procesu stvaranja, u onom miru kada sve to iz mene izađe na papir ili kroz tipku i žice. To je trenutak kada se oslobodim svega što nosim u sebi i to je nevjerojatno momentalno olakšanje. Ali pozornica je mjesto gdje taj kreativni proces oživljava, gdje te pjesme dobivaju svoj pravi oblik. Na pozornici se povezuješ s publikom, osjećaš energiju banda, neku silu koja te nosi, i to je nešto nezamjenjivo. Inspiracija dolazi iznutra, iz srca, i uvijek slijedim svoju intuiciju koja me vodi i kroz život i kroz glazbu.
Kako ste se našli u biznisu s nekretninama?
Nekretnine su me oduvijek zanimale, ali ozbiljnije sam se time počeo baviti za vrijeme pandemije. U početku sam mislio da će to biti privremena zanimacija, nešto što će me zaokupiti dok se ne vratim na pozornicu. Ali s vremenom je to postalo još jedna strast i zaista sam to zavolio. Sretan sam što mogu kombinirati te dvije karijere, jer mi to omogućava da se još više umjetnički izražavam i da ne moram brinuti o vremenu i kišnim subotama kada treba održati koncert. Zahvalan sam na tome jer mi život donosi prilike koje nisam mogao ni zamisliti.
Kakvi su planovi za dalje?
Uvijek imam mnogo projekata u planu. Trenutno radim na novom albumu s La Bandom, gdje se oslanjamo na nostalgiju za jednostavnijim vremenima. Želim snimiti pjesme iz našeg djetinjstva – neke koje su bili ogromni hitovi, a neke možda nisu imale priliku zasjati tada, ali vjerujem da mogu danas. Također, polako radim i na knjizi na čakavštini za djecu – to je nešto što mi je jako važno dok su moja djeca još mala. I na kraju, želim snimiti blues album. Blues je moja velika strast, sviranje Hammond orgulja možda je i moja najveća glazbena strast, a još uvijek nisam našao vremena pretvoriti to u jednu ploču. Ali zato je lijepo planirati, sanjati i puno raditi da se i to ostvari.
A do tada, sve vas pozivam na kastavsku Crekvinu u petak, 23.08. gdje će nova knjiga ‘’Vreme kroz prsti’’ ugledati svjetlo dana, a vi moći čuti jedan poseban koncert, na kojem ću ugostiti mnogo dragih gostiju, između ostalog Duška Jeličića – Duleta – oca Ča- vala, drage kolegice Tamaru Brusić, Neviju Rigutto i Karlu Pupis, te neke mlade ljude za koje želim da ih svijet vidi u punom sjaju jer to i zaslužuju. Uz njih bit će još nekoliko zaista posebnih gostiju iznenađenja stoga se radujem da se u velikom broju svi zajedno vidimo na najljepšoj otvorenoj pozornici na Kvarneru!
