[RAZGOVOR] Rade Šerbedžija: 'Jedva čekam susret s kastavskom publikom'
Autor: Nikola Cvjetović 20.07.2023
Uvijek se u mome malome kotliću u kome znam kuhati brodeto, priprema i kuha nešto od mojih umjetničkih maštarija... Za sada, pokušavam napraviti od svoje dvije knjige proze koje sam objavio prije desetak godina „Do posljednjeg daha“ i „Poslije kiše''...
Kastav - Rade Šerbedžija, pjesnik, glazbenik i prije svega jedan od naših ponajboljih glumaca sa svjetskom karijerom, u četvrtak 20. srpnja dolazi na kastavsku Crekvinu gdje će, zajedno sa svojim pratećim sastavom Zapadni kolodvor održati koncert pod nazivom ‘’Eto pjesma’’. Šerbedžija uvijek za svojih izvedbi na koncertima publici daje, nudi, ono nešto više - vrlo često to su dijalozi kroz koje otkriva dio sebe i daje emociju. Hoće li tako biti i u Kastvu, otkriva u razgovoru.
Već ste nastupali na kastavskoj Crekvini. Idealan ambijent za vaš koncert „Eto pjesme“, slažete li se?
• Davno je to bilo. Ali sjećam se te prekrasne pozornice i sjajne publike. Ovog puta dolazimo u punom sastavu sa Zapadnim Kolodvor bendom... Jedva čekam taj susret. Bit će te večeri puno mojih prijatelja iz Rijeke koji mi uistinu fale, jer bio sam se navikao na njih... Teško je pronaći novi EX Libris u životu. Takve oaze mira i intelektualnog integriteta se rijetko nalaze. Tamo sam obožavao naša druženja s Viktorom Ivančićem i Heni Erceg, s Borisom Dežulovićem i Predragom Lucićem...
Ovo su zapravo i Vaši krajevi? Rijeka Vam je dugo bila dom, no nakon odlaska je ipak ostao gorak okus?
• Da. Žao mi je da je naša priča s riječkim Sveučilištem završila na takav način. Ali više se ne želim ni sjećati toga. Sve ono što smo planirali s našim dragim prijateljem prof. Perom Lučinom nije se na koncu ostvarilo. U priču su se upleli neki ljudi koji nisu imali pojma o potrebama jednog suvremenog i kreativnog studija glume i kojima nije bilo u interesu da Rijeka dobije Teatar mladih akademski obrazovanih glumaca. Uistinu mi je žao da se to nije dogodilo. Tim tužnije što je to mogao biti jedan ozbiljan projekt u godini kad je Rijeka bila prijestolnica europske kulture. Mislim da će doći vrijeme, kada će se početi i javno prozivati te pojedince koji su propustili takvu šansu da gradu Rijeci pribave tako neophodne prostore za igranje suvremenih dramskih predstava, baleta ili komorne muzike... Uostalom, bila je to i šansa da dramski teatar Kazališta Ivana Zajca dobije primjerenu i pravu kazališnu dvoranu... Ovako je malo ostalo toga čega ćemo se sjećati iz vremena Rijeke - europske prijestolnice kulture....
Što ste sve pripremili za kastavsku publiku, što možemo očekivati?
• Eh, moji su koncerti pomalo slični, ali opet i različiti... Imam preko osamdeset pjesama na repertoaru s mojim dečkima iz Zapadnog Kolodvor Benda... Vidjet ćemo... Svirat ćemo toga dana na probi naše pjesme, a onda na brzinu napraviti naš program za tu večer. Obećavam da Ines nećemo preskočiti. Svirat ćemo i neke od mojih pjesama koje jako dugo nismo svirali...
Nama je posebno zanimljiva Vaša suradnja s našim sjajnim glazbenicima Damirom Urbanom i Elvisom Stanićem. Naime, Urban Vam je napisao pjesmu ''Govorila je tako tiho, tiho, tiho“, dok je Elvis Stanić zaslužan za aranžman za pjesmu ''Grad Drage Mlinarca''. Volite suradnje, obogaćuju Vas?
• Obojica umjetnika koje ste spomenuli su posebno važni za moje muzičke avanture. Volim ih slušati, a onda naravno i pjevati s njima. Urban i ja se družimo svih ovih godina i postali smo gotovo jedna familija. Naša djeca i žene su prijatelji i svi smo nekako naštimani na iste notne intonacije i životne avanture... Istok i Iskra su i naša djeca i veselimo se svakoj njihovoj novoj godini i njihovu tako burnom i umjetničkom odrastanju...
I nakon tako duge i uspješne karijere glumca, pjesnika i glazbenika, i dalje uživate pred publikom, volite i vodite dijalog s njom, volite je uvući u svoje nastupe.
• Da. Ja sam odrastao umjetnički u našem KPGT-eu. Bilo je to sjajno kazalište koje smo činili svi mi koji smo se voljeli naći pod tim zvjezdanim nebom nad nama i moralnim zakonima u nama. Neki su to nazivali jugoslavenskim teatrom, a to je bio zapravo generacijski pokret mladih istomišljenika od Vardara pa do Triglava i nije nikakve veze imao s politikom i političarima, osim što smo im, zbog naših oštrih i provokativnih predstava dobrano išli na živce tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Posjetili ste Pula Film Festival na kojem ste nekoliko puta bili nagrađeni kao najbolji glumac. Što mislite o današnjoj hrvatskoj kinematografiji? Kakvi su Vam planovi, pripremate li nešto novo?
• Unatoč teškim vremenima u kojima živimo svi mi u ovoj našoj dragoj zemlji Hrvatskoj, a naročito ljudi koji se bave Kulturom, jer ona je već poslovično zadnja rupa na svirali onima koji organiziraju život u ovim našim prostorima, ipak se događaju i dobri filmovi i lijepe kazališne predstave. A to je zasluga talentiranih pojedinaca... Za Pula film festival ne mogu reći mnogo. Bio sam na otvaranju. Vidio sam jedan dosta lijep i interesantan film i dozlaboga loše i nespretno i osmišljeno otvaranje. Imali su tako sjajno napravljen dokumentarni film o Pulskim filmskim festivalima, kojeg je napravio moj prijatelj Igor Galo i koji je na Festu u Beogradu primljen od filmskih radnika i kritičara s ovacijama. Šteta baš šteta… Pitate me pripremam li nešto novo? Uvijek se u mome malome kotliću u kome znam kuhati brodeto, priprema i kuha nešto od mojih umjetničkih maštarija... Za sada, pokušavam napraviti od svoje dvije knjige proze koje sam objavio prije desetak godina „Do posljednjeg daha“ i „Poslije kiše„, jedno izdanje za englesko govorno tržište... Dakle, montiram, kratim, dopisujem... I spremam s mojim Urbanom jednu zajedničku pjesmu....
