[SUSRET S UMJETNIKOM] Vedran Ružić na doktoratu iz roditeljstva
Autor: Portal Poduckun 31.01.2024
Vedranov prvi album, „Night Speaking“, izašao je 1. travnja 2015. godine, a prezentirao ga je u Vili Angiolini.
U opatijskoj Vili Angiolini Vedran Ružić trio održao je svoj retrospektivni koncert. Uz Vedrana Ružića na bas-gitari i kontrabasu, svirali su i njegov brat Zvjezdan (pianino) te Adriano Bernobić (bubnjevi). Iskoristili smo ovu priliku za razgovor s Vedranom, našim istaknutim multimedijskim umjetnikom, i krenuli od samoga početka:
– Počeci su mi baš nekako zanimljivi. Prvo sam na nagovor roditelja počeo svirati harmoniku. Brat ju je već dobro „prašil“, pa im je bila želja da „sopemo skupa“. Mene je to manje zanimalo, ali sam na nagovor brata počeo svirati bas-gitaru za njegov bend. Tako sam počeo učiti kao samouk i povremeno išao do legende Boćota u Tuliševicu koji mi je rekao da moram svirati kontrabas. Doveo sam i brata, pa smo se počeli skupa baviti jazz glazbom. Usput mi je Spartaco posudio svoj kontrabas, pa sam krenuo svirati i taj instrument. Zatim sam svirao u našem bendu, „Brzome vlaku“, a za gušt smo doma „drndali“ jazz. Kratko sam svirao u „Gustafima“, pa u „Big bendu“ Pepija Forenbahera, s grupom E.N.I., s Markom Toljom i još hrpom bendova kojima sam „uletavao“ na zamjene, ali sve češće i sa jazz kolegama. Oni su me sve više počeli pozivati na svirke, kao i ja njih; počeo sam se profilirati u jazz glazbenika koji povremeno „uleti“ nekoj kvalitetnoj glazbi na zamjenu. Onda sam počeo skladati svoju glazbu; odlučio sam se većinom baviti baš tom muzikom. A ja, sad san se spametil, bil san leto dan na konzervatorije za jazz va Klagenfurte i upal na sviranje pred komisijun. Za razliku od nas i seh, tamo te posedu i reču: Da vidimo ča znaš!
Vedranov prvi album, „Night Speaking“, izašao je 1. travnja 2015. godine, a prezentirao ga je u Vili Angiolini.
– Sjećam se da sam još u osnovnoj školi na zadatak iz hrvatskog jezika (slušanje Smetanine Vltave) zamišljao čarobnu atmosferu u Vili Angiolini u periodu velikih kraljevskih balova. Dok su svi u razredu pisali o žuboru potoka i lišću koje šušti u šumi (kako im je rekla učiteljica), ja sam se jedini odvažio opisati svoj pravi doživljaj. Prošlo je nešto godina, pa sam na prijelazu 2008./2009. tamo počeo i raditi kao student koji broji ulaske turista, zajedno s mojim „abbazianskemi“ prijatelji. Odmah se vidjelo da volim tamo boraviti te da mi se sviđa pomaganje don Giuliju Bonačiću u postavljanju izložbi. Zadovoljio sam natječaj za muzejskoga tehničara pa sam 2010. počeo raditi u toj struci. U Angiolini sam se počeo osjećati kao kod kuće. Na tom sam poslu proveo godinu dana i uživao u svakom kutku Angioline. Dogodilo se i da sam jednom, dvaput, možda i triput, ali ne više od toga, tamo i prespavao. Ni za sačigove oči, ali mora se reć ča je i kako je bilo!
Poslije prvoga, Vedran je realizirao još četiri albuma. Za vrijeme izlaska prvog albuma bio je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci i napunio 30. godinu života (prije toga je bio završio Hotelijersko-turistički fakultet u Iki, još malo boravio u Klagenfurtu, pa se onda odlučio za prvu ljubav, slikarstvo). Tako se počeo baviti multimedijom povezujući vizualni i glazbeni svijet. Slijedi projekt „Spiritual Market“ koji povezuje autorski art film (režija: Ira Tomić i John Kardum) i njegovu glazbu, kao i scenarij kojega je pisao uz skladanje. Taj je album 2017. dobio Porina za najbolji jazz album, što je donedavno, dok nije postao otac, bio najsretniji dan Vedranova života.
– Nakon tog albuma sam htio povezati jazz kvartet s tri suvremena plesača – projekt „Libertin“, pomalo i autobiografska priča o odrastanju i životnim izazovima. Tako smo kroz glazbu i pokret prepričavali libretto „Libertina“, knjige koju sam napisao i odlučio je spaliti (puno ljudi se našlo u sličnim situacijama u životu i spalilo svoje tvorevine; ima nešto simbolično u tome). Kako je počela korona, odlučio sam 2020. izdati live album pod nazivom „Forbidden Live“ budući da mi se „Forbidden Melody“ zvala izložba vizualnih radova. Tu sam se počeo još i više prezentirati po izložbama uz koncerte. Taj me projekt dosta „izvrtio“ okolo po galerijama koje su me sve više počele birati na natječajima za izlaganje, što je jedna nova lijepa epizoda u mome životu: odlučio sam raditi nešto suvremenije, pomalo konceptualnije i manje prodajno, i baš mi je drago da sam prestao udovoljavati publici po tom pitanju.
Posljednji u nizu je, nastavlja pričati Vedran, album „6 metara“ koji također povezuje film (tu se okušao i kao redatelj), izložbene radove, kao i koncert. To je projekt kojeg je plasirao na filmske festivale, u kvalitetne galerije, te na jazz festivale, kao i na druga kulturna mjesta. Radi se o rušenju obiteljske kuće zbog izgradnje autoputa prema novom tunelu Učka. Taj je projekt za njega dosta osoban, a nastojao ga je izvesti na konceptualan način i naposljetku osvijestiti domaće ljude, ali i puno šire, o ovoj aktualnosti, pa je uz sve ono hvaljenje gradnje u novinama prikazao i ljudske sudbine u našemu kraju. Ima još jedan album, ali izdao ga je samo online – multimedijski projekt „MBZ – Music Beyond Zen“ kojeg je prezentirao ove godine na poziv, na Muzičkome Biennalu Zagreb. Taj uradak nije za svaku publiku, a i njemu je, nakon dugo vremena, stvorio laganu tremu s obzirom na novo područje skladanja i izvedbe – suvremenu ozbiljnu glazbu. Sve je dobro prošlo i opet je malo više vremena da se bude u krugu najmilijih.
– Neki će prijatelji reći da sam više penzionerski tip; možda i jesam, no opet ih iznenadim kad kažem gdje sve putujemo. Tek onda vide da ima života u meni... malo se zezam! Ukratko, volin bit z svojun Tinun i sinun Pinoton ki sad ima leto i dva meseca. To me najviše veseli. Nakon skoro svake svirke odmah idem doma, a doma volim i slikati. Ljudi primjećuju da sam sve manje u ateljeu; neki ni ne znaju da me najviše veseli biti uz sina i gledati kako se razvija i raste. Blagoslovljen sam što imam takav posao da sam sâm sebi šef, pa vrijeme i lokaciju biram prema svojoj želji. I tako odnedavno boravim doma sa sinom dok je žena na poslu. Nekako se more reć da, ako se ima voje, ima i načina! Trenutno mi je glavno storit dobar doktorat iz roditeljstva, a za se drugo – lahko ćemo!
Piše: Aleksandar Vodopija / List Opatija
