[FOTO] Predavanjem Saše Cecija o znanosti, dezinformacijama i povjerenju započeo jesenski program projekta Opatija Coffeehouse Debates

Predavanjem „12 lekcija koje nismo naučili” započeo je jesenski program Opatija Coffeehouse Debates. Znanstvenik s Instituta Ruđer Bošković govorio je o lažnoj ravnoteži, širenju dezinformacija, kritičkom mišljenju i važnosti povjerenja u javnoj komunikaciji.

Opatija - U prostorima Udruge "Kulturni front" prošlog četvrtka održano je predavanje "12 lekcija koje nismo naučili" koje je opatijskoj publici predstavilo niz važnih pitanja o odnosu znanosti, društva i javne komunikacije. Predavanje je održao dr. sc. Saša Ceci s Instituta Ruđer Bošković, istaknuti znanstvenik, popularizator znanosti i autor poznatog knjiškog serijala Blesimetar. Ovim je susretom započeo jesenski program projekta Opatija Coffeehouse Debates, usmjerenog na popularizaciju znanosti, razvoj kritičkog mišljenja i poticanje deliberativne građanske kulture.

Polazeći od iskustava iz znanstvene komunikacije, javnih rasprava i osobito kriza u kojima dezinformacije mogu imati ozbiljne posljedice, Ceci je predstavio dvanaest lekcija koje smo, kao pojedinci i društvo, mogli i trebali naučit. U središtu predavanja bila je neugodna, ali važna spoznaja: čak i kada djelujemo u najboljoj namjeri i oslanjamo se na znanje koje smatramo pouzdanim, možemo donositi pogrešne zaključke i pridonositi štetnim posljedicama. Problem pritom nije uvijek u nedostatku dobre volje ili informacija, nego i u pogrešnim pretpostavkama o tome kako ljudi razmišljaju, kako nastaju uvjerenja i stavovi te kako znanstvene činjenice djeluju u javnom prostoru.

Kada jednaka zastupljenost ne znači i objektivnost
Jedna od važnih tema predavanja bila je takozvana zabluda lažne ravnoteže (false balance), posebno relevantna za medijsko izvještavanje i javne rasprave o znanstvenim pitanjima. Na prvi se pogled može činiti da objektivnost zahtijeva da se suprotstavljenim mišljenjima uvijek pruži jednako prostora. Međutim, takav pristup može stvoriti pogrešnu sliku o stvarnom stanju znanstvenih spoznaja. Kada se u raspravi jednako predstavljaju stajalište koje podupire čvrst znanstveni konsenzus i mišljenje koje ima vrlo slabu dokaznu osnovu, publika može steći dojam da su znanstvenici podijeljeni oko pitanja o kojem zapravo postoji široko slaganje. Time se ne potiče nužno bolje informiranje, nego se može proizvesti dodatna nesigurnost i dati privid vjerodostojnosti tvrdnjama koje ga ne zaslužuju. Poruka ove lekcije nije da u javnim raspravama treba izbjegavati neslaganje, nego da različite tvrdnje treba predstavljati u skladu s time koliko su dobro utemeljene. Javnost ne treba samo čuti različita mišljenja, već i razumjeti koliko ih dokazi doista podupiru. To je posebno važno u vremenu u kojem se javna vidljivost neke tvrdnje lako može biti zamijenjena za njezinu vjerodostojnost.

Više informacija ne znači nužno i više razumijevanja
Ceci je posebno istaknuo i problem koji se u znanstvenoj komunikaciji naziva zabludom informacijskog deficita. Prema toj pretpostavci, ljudi odbacuju znanstvene činjenice prvenstveno zato što ih ne poznaju dovoljno, pa bi im trebalo ponuditi više podataka, statistika i objašnjenja kako bi bolje razumjeli zaključke znanosti. Iako je dostupnost pouzdanih informacija nužna, samo povećanje njihove količine ne jamči promjenu mišljenja ili ponašanja. Ljudi ne usvajaju informacije odvojeno od vlastitih iskustava, identiteta i društvenog okruženja. Ako ne postoji povjerenje prema onome tko informacije prenosi, čak se i dobro argumentirano objašnjenje može doživjeti kao pokušaj nametanja tuđeg mišljenja. U takvim okolnostima dodatne činjenice same po sebi teško mogu ostvariti željeni učinak.
Zbog toga znanstvenu komunikaciju ne možemo svesti na jednostavno prenošenje podataka od stručnjaka prema javnosti. Ona uključuje i izgradnju odnosa povjerenja, razumijevanje publike te prepoznavanje razloga zbog kojih ljudi prihvaćaju ili odbacuju određene tvrdnje. Činjenice su neizostavne, ali da bi doista doprle do ljudi, moraju biti prenesene na način koji omogućuje razumijevanje i ozbiljno razmatranje. Upravo se u tome ogleda važnost kvalitetne komunikacije znanosti, ali i šireg dijaloga između stručnjaka, institucija i građana.

Dezinformacije ne treba ostavljati bez odgovora
Još jedna obrađena tema bila je takozvani efekt bumeranga (backfire effect) – uvjerenje da će se ljudi, suočeni s informacijama koje proturječe njihovim postojećim stavovima, u pravilu još snažnije držati svojih uvjerenja. Takva pretpostavka može dovesti do zaključka da znanstvene tvrdnje i dezinformacije ponekad treba ostaviti bez odgovora kako se protivljenje ne bi dodatno produbilo. Ceci je problematizirao takav pristup, upozoravajući da je efekt bumeranga mnogo rjeđi nego što se to često pretpostavlja. Činjenica da ljudi nerado mijenjaju uvjerenja koja su povezana s njihovim identitetom ne znači da su nužno imuni na pouzdane informacije i jasne ispravke. Važno je netočne tvrdnje ispravljati izravno, pravodobno i argumentirano, a ne unaprijed odustajati od pokušaja njihova pobijanja.

U kontekstu današnjeg informacijskog okruženja to je posebno važno jer se neistinite tvrdnje mogu širiti brzo i daleko, dok njihovo opovrgavanje često zahtijeva znatno više vremena i truda. Ako se dezinformacija ostavi bez odgovora, njezina se prisutnost može s vremenom pretvoriti u privid potvrde. Učinkovita obrana zato ne uključuje samo provjeru činjenica nego i sposobnost prepoznavanja manipulativnih obrazaca te razumijevanje načina na koji se određene poruke šire.

Povjerenje je osobito važno upravo u krizama
Značajan dio predavanja odnosio se na komunikaciju u kriznim okolnostima, uključujući iskustva pandemije. Među pitanjima koja je Ceci otvorio nalazila se i raširena pretpostavka da će javnost u ozbiljnim krizama nužno reagirati panikom, sebičnošću i kaotičnim ponašanjem. Nasuprot tome, istraživanja na koja se predavanje oslanjalo upućuju na važnost prepoznavanja ljudske otpornosti, sposobnosti prilagodbe i solidarnosti. S tom je temom povezano i pitanje takozvane plemenite laži, odnosno ideje da institucije ponekad smiju svjesno iznositi neistinite informacije ako procijene da će time kratkoročno lakše upravljati ponašanjem stanovništva. Problem takvog pristupa nije samo etičke prirode. Jednom izgubljeno povjerenje može ozbiljno otežati buduću komunikaciju, uključujući i situacije u kojima su pravodobne reakcije javnosti važne za zaštitu zdravlja i sigurnosti. Transparentnost stoga nije tek ideal kojem bi institucije trebale težiti kada okolnosti to dopuštaju, nego važan preduvjet njihove vjerodostojnosti. Krizna komunikacija mora biti iskrena i razumljiva, a eventualno izazivanje zabrinutosti treba povezati s konkretnim, primjenjivim rješenjima. Ljudi moraju razumjeti ne samo kakva opasnost postoji nego i što mogu učiniti kako bi na nju odgovorili.

Znanost, stručnost i odgovornost javne komunikacije
Predavanje je otvorilo i pitanje granica stručnog znanja, osobito kada se od znanstvenika očekuje da predviđaju složena društvena ponašanja ili istodobno preuzmu uloge stručnjaka, komunikatora, psihologa i stručnjaka za odnose s javnosti. Znanstvena stručnost ne uklanja neizvjesnost, osobito u situacijama u kojima na ljudsko ponašanje utječu brojni promjenjivi društveni i politički čimbenici. Važno je zato razlikovati stručnost u određenom području od sposobnosti predviđanja svega što se može dogoditi u složenim društvenim okolnostima. Umjesto pretpostavke da stručni autoritet sam po sebi jamči točne prognoze, potrebno je uvažavati podatke iz stvarnog svijeta, provjeravati učinke poduzetih mjera i prilagođavati postupke novim saznanjima. Takav pristup ne umanjuje vrijednost znanstvenog znanja, nego naglašava važnost njegove pravilne primjene i spremnosti na preispitivanje vlastitih zaključaka.

Jednako tako, kvalitetna komunikacija znanosti ne može biti odgovornost isključivo pojedinačnih znanstvenika. Za njezin uspjeh potrebna je suradnja stručnjaka koji proizvode i tumače znanstvene spoznaje s ljudima koji ih znaju prenijeti javnosti jasno, odgovorno i primjereno različitim društvenim kontekstima. Cilj nije pojednostavljivati znanost do neprepoznatljivosti, nego omogućiti da njezini rezultati postanu razumljivi i korisni izvan akademskih krugova.

Lekcije koje je najbolje naučiti prije nego što postanu nužne
Dvanaest lekcija koje je Saša Ceci predstavio ne odnose se samo na pojedinačne pogreške u komunikaciji znanosti. One otvaraju šire pitanje o tome kako društvo prihvaća dokaze, kako se nosi s neizvjesnosti i neslaganjem te koliko je spremno prepoznati vlastite zablude. Djelovati u dobroj namjeri nije uvijek dovoljno, kao što ni pozivanje na stručnost ili raspolaganje velikom količinom informacija samo po sebi ne jamči ispravnu procjenu.
Vrijednost kritičkog mišljenja upravo je u sposobnosti da vlastite pretpostavke podvrgnemo provjeri, razlikujemo dobro potkrijepljene tvrdnje od neprovjerenih uvjerenja i budemo spremni promijeniti mišljenje kada se za to pojave dobri razlozi. Takav je pristup važan i za pojedinca i za javne institucije, medije, znanstvenu zajednicu te demokratsko društvo u cjelini.

Organizatori događanja iz Udruge "Kulturni front" najavljuju kako je ovo predavanje tek početak niza zanimljivih aktivnosti unutar projekta Opatija Coffeehouse Debates, o kojima će javnost će biti pravodobno obaviještena putem komunikacijskih kanala Udruge i projekta.

Follow @PodUckun

Predavanjem Saše Cecija o znanosti, dezinformacijama i povjerenju započeo jesenski program projekta Opatija Coffeehouse Debates