[GLAZBA] Glazbeni svjetovi Esperanze Claudije Frank

Esperanza Claudia Frank u najljepšem mjestu na svijetu

Još kao mala djevojčica započela je svoje glazbeno obrazovanje s prof. Vilkom Juttom, da bi kasnije kratko pohađala Glazbenu školu (GŠ) „Mirković“ na Voloskom, te se konačno upisala u GŠ „Ivan Matetić Ronjgov“ u Rijeci.

Opatijska violinistica Esperanza Claudia Frank zabljesnula je svojim nastupom na ovogodišnjem Festivalu klasične glazbe u Opatiji na kojem je, u duetu s Antonom Kyrylovim, također violinistom (Duo 8 strings), nastupila sredinom listopada u našem Glazbenom paviljonu. Zahtjevan program koji se od baroka gotovo neprimjetno vinuo do samih vrhunaca glazbe 20. stoljeća privukao je, i ne samo za opatijske prilike, zavidan broj publike koja je, na podlozi zanimljivog repertoara, prepoznala i kvalitetu izvedbi, te svojom prisutnošću i srdačnim aplauzom dokazala da kvaliteta u konačnici nalazi put do svačijeg srca.

– Do suradnje s maestrom Kyrylovim, koncertnim majstorom riječke Opere, došlo je praktički slučajno. Prvobitno je sa mnom trebao nastupiti moj prijatelj i kolega Alberto Surina, no zapeo je u Maroku. Kako je godinama radio u kazalištu, uspio je privoliti Antona na koncert koji je stoga trebalo pripremiti u svega nekoliko dana. Bilo je to vrlo intenzivno razdoblje, ali jednostavno smo odmah „kliknuli“ i dalje je sve išlo samo od sebe. Svirati s njime mi je zaista bila ogromna čast, a nije isključen niti nastavak suradnje, što bi me jako veselilo.
Esperanza je diplomirala na tršćanskom Konzervatoriju „Giuseppe Tartini“, a tijekom svog školovanja promijenila je više profesora. Još kao mala djevojčica započela je svoje glazbeno obrazovanje s prof. Vilkom Juttom, da bi kasnije kratko pohađala Glazbenu školu (GŠ) „Mirković“ na Voloskom, te se konačno upisala u GŠ „Ivan Matetić Ronjgov“ u Rijeci.

– Od svih mojih profesora iz mene je najviše izvukao prof. Krunoslav Peljhan s kojim sam godinama radila privatno. On me kompletno profesionalno oblikovao pruživši mi i dodatnu, ljudsku podršku, tako potrebnu u osjetljivom pubertetskom razdoblju, bez koje danas ne bih bila tu gdje jesam. Bez pretjerivanja mogu ustvrditi da mi je on bio sve: mama, tata, prijatelj, pedagog i profesor; podrška na koju sam uvijek mogla i na koju uvijek mogu računati, na čemu sam mu neizmjerno zahvalna.

Jako puno glazbenika, tumači dalje naša sugovornica, sve podređuje svom poslanju, tako da praktički propušta mnoge stvari u životu. Njoj je pak drago da si je uspjela „priuštiti“ ipak nešto bezbrižnije djetinjstvo i adolescenciju, te je ozbiljnije počela vježbati tek na trećoj godini Konzervatorija, kada ju je preuzela prof. Orietta Malusà, jedna iznimna osoba koja nije štedjela niti nju, ali niti sebe, te joj je svojim zalaganjem otvorila jedan čitav novi svijet u koji je, krenuvši praktički od nule, ušla s punim povjerenjem i na obostrano zadovoljstvo.

– Trenutno radim za Glazbenu udrugu „Aleksandra Jug Matić“, te imam pune ruke posla oko priprema za dječje blagdanske nastupe koji nas očekuju. Tu sam počela raditi još kao student kada sam praktički svakodnevno putovala iz Trsta na posao u Rijeku, tada još i u Yamaha Music School na Trsatu. Sve sam stizala, ali zaista je bilo ubitačno! Nažalost, od toga se ne može živjeti. Životni mi je san oduvijek bio raditi u kazalištu i bila bih sretna kad bi mi se pružila prilika za njegovo ostvarenje; tim više što sam oduvijek bila vezana za Volosko i Rijeku gdje bih voljela i ostati, a posao u „Zajcu“ bi mi to i omogućio!

Ljetos je Esperanza nastupala i u vološćanskom restoranu „Veranda“, i to u duetu s prijateljicom Sarom Penić na glasoviru, izvodeći jazz/blues evergreene – vrlo pozitivno iskustvo koje bi bilo lijepo nastaviti! Iz svega navedenog i više je nego jasno kako je Esperanzin pogled na glazbu vrlo širok i sveobuhvatan, tako da u svakom žanru može naći primjere koji bi se mogli uvrstiti u klasiku te vrste glazbe. Na taj način educira i svoje učenike, a njoj su osobno posebno dragi rock i metal glazba. Ne nedostaje joj niti vlastitih, originalnih ideja koje bi voljela implementirati u jedan vlastiti projekt, zasad u nastajanju, tako da u ovome trenutku još samo valja istaknuti kako bi njegova realizacija značila njezin ostanak u, za nju najljepšem mjestu na svijetu – Voloskom.

– Zaista želim ostati ovdje, no svjesna sam da smo ne samo premali grad, već i premala država da bi se tu nešto ozbiljnije moglo ostvariti. Nažalost, nemamo puno mogućnosti niti opcija, ali vjerujem da bi se ipak nešto moglo iskombinirati! Kao prava Vološćanka, obožavam svoj gradić. Danas je sve teže naći modernim vremenima nedodirnuti kutak našega planeta, a Volosko to doista jest. Tu se još uvijek u meni bude uspomene iz djetinjstva, te i dalje mogu zamisliti da, kao nekad, samo izađem do mora gledati zvijezde ili pročitati knjigu; čak i u pidžami! Šteta je jedino da nema baš puno mjesta za izlaske mladih. Jako mi nedostaje nekadašnji Old School Pub.

Sredinom siječnja sljedeće godine, na otvaranju izložbe svoga oca, Claudija Franka, u opatijskom „Šporeru“, nastupit će i Esperanza. U planu joj je pružiti publici jedan nesvakidašnji događaj, tako da razmišlja o izvedbi čuvenog Ravelovog „Tziganea“ ili pak 1. stavka Hačaturjanovog violinskog koncerta, uz pratnju glasovira, naravno, a sigurno je da neće izostati niti duet s tatom.

– Biti kći Claudija Franka i lijepo je i teško. Ja jesam veliki ekstrovert, ali tata je tu „jači“; uz maminu podršku, naravno. Bez nje, budimo realni, zasigurno ne bih upisala glazbenu školu, no zbog njega se za mene zna; zbog njega sam i došla svirati na Festival Opatija; zbog njega sam svirala na svim aukcijama i izložbama koje je organizirao. Stoga mi je ustvari lijepo i lagano biti njegova kći i ponosim se time! U svemu mi je pomogao, neizmjerno, a bez njega zasigurno ne bih bila dogurala do Trsta. Moju je ljubav prema glazbi potakao upravo on – bilo mi ga je dovoljno, kao djevojčici, gledati kako svira i tako je sve počelo; bez ikakvih pritisaka s ičije strane, čistom ljubavlju i divljenjem.

Piše: Aleksandar Vodopija
Snimio: Nikola Turina
Za: List Opatija

Follow @PodUckun