[INTERVJU] Arno Blečić: Amaterizam je velika stvar!

Arno Blečić praktički je cijeli svoj život posvetio i sportskom amaterizmu.

Arno Blečić (85), ovogodišnji dobitnik Nagrade za životno djelo Grada Opatije, umirovljeni je brodograđevni tehničar koji se, nakon obavljanja poslova samostalnog konstruktora u brodogradnji, specijalizirao za spremanje dokumentacije na mikrofilmove, a praktički je cijeli svoj život posvetio i sportskom amaterizmu. Rođen je u Rijeci, gdje živi do 1970. godine, kada seli u Opatiju. Po završetku talijanske sedmoljetke upisuje industrijsku tehničku školu koju završava 1956. godine stječući zvanje brodograđevnog tehničara. Zapošljava se praktički odmah u riječkom brodogradilištu „3. maj“, i to u tehničkom uredu na poslovima konstrukcije brodova. Tijekom radnoga vijeka dobiva priliku usavršiti se u spremanju dokumentacije na mikrofilm, svojevrsnoj preteči današnje digitalizacije. Po završenoj edukaciji u Rijeci i Beču, odmah počinje raditi u novoformiranom mikrofilmskom centru brodogradilišta „3. maj“ sa zadatkom spremanja kompletne dokumentacije na mikrofilmove. Na tim poslovima ostaje sve do 1980. godine, kada se zapošljava u tadašnjoj Riječkoj banci sa zadatkom osnivanja mikrofilmskog centra, edukacije zaposlenih i stvaranja moderne arhive. Na ovom radnome mjestu ostaje sve do 1985. godine, kada prelazi u Thalassotherapiju Opatija kako bi i tamo oformio mikrofilmski centar te adekvatno obučio sve zaposlenike. Zbog ozbiljnih zdravstvenih problema 1991. godine odlazi u prijevremenu invalidsku mirovinu.

3. G. Blečić na jednom od svojih radnih mjesta – u Mikrofilmskom centru „3. maja“ 1987. godine

U životopisu g. Blečića praktički jednako važno mjesto zauzima i njegov angažman u lokalnim Zajednicama Talijana. Član Zajednice Talijana Rijeka postaje još kao srednjoškolac, a njezin član ostaje sve do danas. Važno je napomenuti da su po završetku Drugog svjetskog rata Zajednice Talijana djelovale diljem Primorja i Istre, i tako je bilo sve do Tršćanske krize 1953. godine. Tada se ukidaju sve podružnice osim onih u Rijeci i Puli. Nova Zajednica Talijana Opatija osniva se tek 1971., a Arno je jedan od njezinih osnivača, uz, naravno, Alfreda Visintina koji je još usko surađivao s prof. Pietrom Nutriziom, kao i Ermannom Bonassinom te Mariom Staffelom. Dodatno, Arno Blečić je pokretač i dugogodišnji voditelj popularnog turnira u briškuli i trešeti koji se igra diljem Istre i Primorja, a svoje veliko finale ima baš u Opatiji, u Sportskoj dvorani „Marino Cvetković“.

Ispred Zajednice Talijana Opatija odrađuje jedan mandat kao vijećnik u Vijeću Mjesnih zajednica bivše Općine Opatija, a za svoj je rad u Vijeću, kao jedan od najaktivnijih vijećnika, čak i nagrađivan. Svakako treba istaknuti i njegovo višekratno vođenje delegacije Općine Opatija u njezin grad pobratim, Castel San Pietro Terme. Njegov je rad i zalaganje prepoznao i Mirko Tremaglia koji mu je, za vrijeme svog obnašanja dužnosti Ministra za Talijane u svijetu, poslao osobno pismo i zahvalu za doprinos u razvoju odnosa Hrvatske i Italije, te u radu Zajednice Talijana Opatija. S obzirom na neumorne aktivnosti u radu sportske zajednice Opatija, dobiva priznanje za svoj rad i na tome području i to od tadašnje krovne udruge za sport u Opatiji – Saveza organizacija fizičke kulture (Sofka), a upravo je sport odigrao „glavnu sporednu“ ulogu u životu Arna Blečića.

1. Arno Blečić – Nagrada za životno djelo Grada Opatije 2024. u pravim rukama

Nagradu za životno djelo Grada Opatije dobili ste baš zbog Vaših mnogobrojnih aktivnosti prvenstveno na području razvoja vaterpola u Opatiji. Kako je sve počelo?

Plivački klub Opatija osniva se 1973. godine, a u sklopu moto-nautičkog kluba koji je tada vodio trkač Rino Rodica i skijanja na vodi. Njegov sam prvi predsjednik, a u njegovom mi je osnivanju neizmjerno pomogao Robi Premer, koji je kasnije, zajedno sa Rodičinom suprugom (inače plivačicom PK „Primorje“) i sa mnom, počeo i raditi s djecom. Aktivnosti su nam se u početku odvijale na akvatoriju bivših Arkada (danas je tamo hotel Admiral). Kako na tome dijelu zbog vrulja nije bilo gostiju, moglo se slobodno trenirati. Kako se ispostavilo da čak 50% djece u Opatiji ne zna plivati, molio sam voditelje svih tadašnjih opatijskih hotela da nam izađu ususret i ustupe na korištenje svoje bazene, naravno, u doba kada su zatvoreni za goste. Odaziv je, nažalost, bio porazan – pristup bazenu bio nam je omogućen jedino u hotelu Kristal zahvaljujući njegovom voditelju, g. Arbanasiću! U prvoj se godini rada sakupilo tridesetak djece koja su učila i trenirala plivanje, a izdavali smo i članske iskaznice. To je, naravno, bilo samo privremeno rješenje. Budući da je akvatorij Arkada bio neadekvatan za rad, pokrenuo sam razgovor sa strukturama u Općini Opatija i poduzeću Parkovi i plaže, te smo dobili suglasnost za izgradnju improviziranog plivališta u sklopu kupališta Slatina. Vlastitim sam novcem platio izgradnju i montažu vanjskog i unutrašnjeg okretišta na prirodnom bazenu u moru.

Tko je bio zadužen za provedbu radova?

Sâme konstrukcije montirane su u Vatrogasnom domu u Opatiji, a vatrogasci su ih nosili sve do Slatine. Tamo su ronioci postavili sidrišta i montirali okretišta u moru. Svečano otvorenje plivališta održano je 27. srpnja 1975., a prisustvovali su mu mnogobrojni znatiželjni plivači, gledatelji i strani gosti. Nažalost, tri godine kasnije je jedno veliko jugo devastiralo konstrukcije okretišta, tako da je aktivnost Plivačkog kluba Opatija zamrla. Ipak, neki od njegovih članova kasnije postaju okosnica seniorske ekipe Vaterpolo kluba Opatija.

Kako je došlo do tog „transfera“?

U organizaciji tadašnjeg sportskog društva DTO „Partizan“, a u sklopu tadašnje Sofke, skupina entuzijasta, bivših vaterpolista i plivača, počela je igrati vaterpolo na kupalištu Lido 1979. godine, u čemu je značajnu ulogu odigrao banjin Mario Valčić koji je dozvolio da se na Lido stave prva dva vaterpolska gola u Opatiji na čemu sam mu jako zahvalan. Igranje vaterpola organizirali smo sve bivši aktivni vaterpolisti – Miro Mustapić (tadašnji tajnik SIZ-a za sport), Krunoslav Brguljan, Zdravko Žagar iz Zagreba, kao i moja malenkost, te domar dvorane DTO-a „Partizan“, Dragan Kinkela. Nešto što je počelo kao skromno nadmetanje između nekolicine vaterpolista ubrzo je privuklo velik broj mladih ljudi, ali i puno bivših vaterpolista iz Opatije i Rijeke. Nastala je tako, po uzoru na dubrovačku „Divlju ligu“, naša „Ljetna liga“ ili općinsko prvenstvo u vaterpolu, a s ponosom moram istaknuti da se, osim Dubrovnika i Opatije, takvim fenomenom igranja mogla podičiti još samo Crna Gora. Utakmice su se igrale na kupalištu Lido. Nakon samo godine dana, entuzijazam i popularnost su do te mjere narasli da se već druge godine od osnivanja u „Ljetnoj ligi“ natjecalo čak deset ekipa: Stari veterani, Lovran, Volosko, Lido, Punta Kolova, Zora, Kvarner, Tomaševac, Matulji i Ika.

2. Arno na proslavi 40. obljetnice Vaterpolo kluba Opatija, s plaketom koju mu je uručio Danijel Premuš, predsjednik Kluba

Kako je sve to utjecalo na daljnji razvoj kulture bavljenja vodenim sportovima u Opatiji?

Ako uzmemo u obzir da su, osim veterana u čijoj su ekipi igrali igrači iz Zagreba i Rijeke, za ostale ekipe igrali mladi iz cijele tadašnje općine Opatija, a utakmice su se igrale po cijeloj Liburniji, od Voloskog do Lovrana, onda neće biti teško zaključiti da su upravo ta „Ljetna liga“ i Prvenstvo Opatije bili neposredni poticaj za osnivanje Vaterpolo kluba Opatija. Njegova je osnivačka skupština održana 26. listopada 1981. godine u današnjoj Villi Antonio, a za prvog je predsjednika izglasan Krunoslav Brguljan. Za trenera je imenovan Ljubo Linšak, nekadašnji vaterpolist Primorja Rijeka, dok sam ja bio jedan od članova vodstva Kluba, voditelj i tehniko prve ekipe. Prvu smo utakmicu odigrali u Crikvenici.

Kako ste došli do tamo?

Uložio sam osobna sredstva – prodao sam svoj auto i kupio polovno kombi vozilo kojime sam tada vozio igrače na utakmicu! Igrali smo, dobro se sjećam, protiv VK „Crikvenica“, na čijem je golu stajala svjetska veličina, Crikveničanin Karlo Stipanić, legendarni golman „Mladosti“ iz Zagreba i reprezentacije bivše države. Crikveničani su, naravno, pobijedili, i to sa 16:5, no naših nas je pet golova koje smo dali jednoj takvoj veličini kao što je Stipanić jako razveselilo, te smo dugo smo prepričavali ovaj događaj.

Na koji ste način odlučili izgrađivati kvalitetu naših igrača?

Vaterpolo je zaista specifičan sport – od medija u kojem se igra, pa sve do godina potrebnih da se stvore igrači iz vlastitih redova. Znali smo da će biti potrebno barem pet-šest godina dok na utakmicama ne zaigraju igrači iz vlastitog pogona. Za trenera smo stoga postavili Riječanina, prekaljenog Juraja Đuru Cirkovića, a ja sam, najbolje kako sam znao i umio, balansirao između igrača, uprave i javnosti te nastojao što uspješnije rješavati probleme koji kao da su se stvarali sami od sebe.

Oformljena je i škola vaterpola, zar ne?

Točno! Krajem školske godine 1981./82. formirana je škola vaterpola s više od 30 djece uzrasta viših razreda opatijske osnovne škole. Tu se učila abeceda plivanja i radili prvi koraci u vaterpolo igri. Tu su se rađali talenti! Oduvijek sam tvrdio da ovo područje obiluje talentima; i to ne samo na području vodenih sportova, premda je u našem slučaju more doslovno kuhalo od djece i njihovih aktivnosti! Klub se priključio ljetnom kampu Sofke Opatija, a polaznici te škole su provodili 15 dana u kampu Tunarica kraj Labina. Troškove boravka snosili su roditelji, dok su voditelji škole vaterpola bili Rudolf Mozetić koji je obnašao i funkciju tajnika našega Kluba, te Dragan Kinkela i Miro Mustapić. Od 20 najboljih polaznika formira se prva kadetska momčad Vaterpolo kluba Opatija.

Kako se Klub dalje razvijao?

Klub je pomalo stasao. Uz znanje trenera Cirkovića i metodičnost u radu, te svakodnevnim treninzima, broj opatijske djece koja postaju igrači prve seniorske ekipe rastao je iz dana u dan. Zahvaljujući iskustvu bivših mladih igrača riječkog „Primorja“, najmlađi su imali uzor za učenje i oslonac u igri. Upornost u radu i kvaliteta rada uvijek daju rezultate, tako da se naše najmlađe ekipe natječu u svim kategorijama te ostvaruju lijepe sportske rezultate među klubovima „starosjediocima“; kadeti osvajaju prvenstvo Hrvatske, a juniori 5. mjesto u kupu bivše države. Denis Fatović dobiva poziv za pripreme kadetske reprezentacije, dok Danijel Liber postaje jedan od najboljih mladih vratara u bivšoj državi.

A kako se razvoj nastavlja u novoj državi?

Osamostaljivanjem Hrvatske Danijel Premuš, Nikola Franković i Goran Volarević postaju A reprezentativci, sudionici velikih natjecanja na kojima osvajaju i odličja (Europsko prvenstvo, Olimpijske igre 2004., ...), dok Gabrijel Strižić, Marin Matijašić i Luka Križanec nastupaju za reprezentacije uzrasnih kategorija. Svakako treba istaknuti da je Goran Volarević, kao igrač Opatije, 1997. godine postao svjetski juniorski prvak na prvenstvu u Kubi gdje je proglašen za najboljeg igrača. Posebno veseli da su sav taj rad i rezultati prepoznati i u Hrvatskom vaterpolskom savezu (HVS), čak i prije formiranja nove države tako da naš Klub za svoju 5. godišnjicu, 1986. g. dobiva posebni Trofej HVS-a. Premda više ne postoje, osjećam potrebu spomenuti i naše tadašnje sponzore, Turističku agenciju Kvarner Express i Tvornicu ribljih konzervi Ika koji su značajno doprinijeli financijskoj stabilnosti Kluba.

Predsjednik Kluba bili ste u više mandata, a danas ste njegov doživotni počasni predsjednik. Što Vam to znači?

Neizmjerno puno, baš kao i Nagrada za životno djelo koju sam upravo primio! Nisam joj se nadao niti u snu, te sam stoga izuzetno zahvalan svima onima koji su me se sjetili – od Kluba koji me predložio, pa sve do komisije i delegata koji su, kako čujem, jednoglasno prihvatili moju „kandidaturu“. Zahvalan sam, naravno, i mojoj obitelji koja je izdržala sa mnom što nije bilo nimalo lako, jer sam po mraku odlazio od kuće i po mraku se vraćao. Hvala stoga svima – od supruge, preko sina, pa sve do mojih unuka i praunučadi. Amaterizam je zaista velika stvar, pogotovo u sportu, te mi je istinski drago da je Opatija to shvatila i nagradila jednog sportskog amatera koji se već 50 godina trudi da dade sve od sebe, ne libeći se niti ulaganja vlastitih sredstava za opću dobrobit. Nastavit ću se truditi i dalje!

Piše: Aleksandar Vodopija

Follow @PodUckun