Morčić – simbol Primorja između tradicije, UNESCO-a i budućeg muzeja

Gjon Antoni i Ivo Lipić – budućnost našeg morčića je osigurana!

Gjon Antoni: Izrada morčića jedinstvena je umjetnost koju treba zaštititi kao svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu

Opatija - Izrada morčića, tradicijskog zlatnog nakita i jednog od prepoznatljivih simbola našega Primorja, napokon je upisana u Registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Na taj su način morčići dobili veliko značenje i veliko priznanje, no priča time još nije završena jer bi, svi se poznavatelji slažu, morčiće trebalo zaštititi, pod kapom UNESCO-a, kao svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu. To je zahtjevan proces koji traje godinu dana, no naš je sugovornik, Gjon Antoni – umirovljeni zlatar, ali i kipar s opatijskom adresom – uvjeren da se u tome može uspjeti.

– Cijela je priča oko morčića jako bitna za našu povijest i našu kulturu. Unatoč potencijalnoj „prijetnji“ iz Italije gdje „stoluje“ moretto veneziano moramo biti svjesni da on nema nikakve veze s našim morčićem; iznad svega s obzirom na daleko jednostavniji način izrade.

Kolajna sastavljena od multiplih morčića

Naša je tehnologija izrade Morčića, tumači dalje Antoni, mnogo kompleksnija od one talijanske. Osnovna je razlika rad sa odljevkom u sipinoj kosti: model se utisne između dvije sipine kosti koje predstavljaju kalup da bi se, po njegovom vađenju, u taj zatvoreni kalup od dvije sipine kosti ulijevalo rastopljeno zlato čime se dobivaju fenomenalni otisci koji se dalje obrađuju. Tada se dolazi do sljedeće prijelomne točke – emajliranja.

– Čuveni talijanski renesansni zlatar i kipar Benvenuto Cellini u svojoj autobiografiji „Moj život“ tvrdi kako je emajliranje poseban vid umjetnosti, tim teži ako se radi o modeliranju lika. To znači da imamo tehnologiju na kojoj nam može pozavidjeti cijeli svijet što je činjenica, i baš bi se zato trebalo još više angažirati oko pokretanja postupka u UNESCO-u.

Za razliku od našeg morčića, ističe dalje Gjon, moretto veneziano ima čelenku od metala, glava mu je isklesana od ebanovine, a tehnologija izrade je puno jednostavnija od one naše. Iz naše inačice jednostavno pršti energija koja je u njega bila utkana tijekom izrade. Samo za usporedbu, izrada našeg morčića je čak složenija od izrade čuvenog Fabergéovog jajeta! Dakle, imamo svjetsku baštinu, samo je trebamo realizirati.

Kalup za izradu morčića - Izvorni je morčić bio muški 'rećin, naušnica koja je bila izrađena na poseban način. Kad se u obitelji rodilo prvo muško dijete, djetetov otac ili djed bi došli kod majstora naručiti naušnicu za novorođenog nasljednika. On bi imao u ruci vrećicu s kovanicama, te bi je bez riječi stavio majstoru na stol i otišao. Majstor također ne bi ništa rekao, ali je točno znao što treba napraviti. Dok je radio naušnicu nije smio ni sa kime razgovarati, baš kao što nije smio brojati novac prije nego što je naručitelju predao gotov proizvod; na isti način, bez riječi. Morčić je na kraju završio na djetetovom desnom uhu.

– Velika mi je želja stvoriti uvjete za otvaranje Muzeja morčića. Postoje dvije mogućnosti – muzej u Rijeci (Muzej grada Rijeke) ili u Opatiji (Vila Angiolina). Angiolina bi bila idealna obzirom da su njezini vlasnici bili iz obitelji Scarpa, a Maria Scarpa, barunica austrijskog podrijetla, prva je u kasnijem periodu opatijskog zlatarstva dala otvoriti zlatarsku radnju 1874. godine u Rijeci. Za realizaciju ovoga projekta objektivno trebaju najmanje tri godine. Posao je ogroman – od osiguravanja prostora, preko izrade novih izložaka – morčića, pa sve do adekvatnog uređivanja prostora.

Prisjećajući se djetinjstva, Gjon ističe kako je još tada upoznao Raula Rolandija koji je njegovog oca podučio izradi morčića na preporuku Francesca Simčića. Na prijedlog arhitekta Igora Emilija Antoni krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća otvara zlatarnu u Starom gradu u Rijeci, u Užarskoj ulici. U to se vrijeme, uz već spomenutog Rolandija, morčićima zaozbiljno bavio i Antonio Rubeša, a kasnije i njegov sin Modesto. Antonio, možda najveći među njima, je izradio i fantastičnu krunu optočenu morčićima, koja se čuva u katedrali sv. Vida u Rijeci. Upravo je to jedan od najjačih dokaza da morčići nemaju nikakve veze s Turcima, odnosno bitkom na Grobničkom polju u čiji se kontekst oni, potpuno bez prave podloge, često stavljaju.

– Izvorni je morčić bio muški 'rećin, naušnica koja je imala okrunjeni lik u štitu, a počela se upotrebljavati još u 11. stoljeću, te je na neki način vezana za povratak vitezova iz Križarskih ratova. Dakle, morčić je u svojoj početnoj formi imao sasvim drugačiji izgled i značenje negoli danas. Inačica iz 13. stoljeća na sebi ima krunu i štit sa dva lovorova lista. Lovorov je list simbol mučeništva i vječnosti, što opet pobija svaku vezu morčića s Turcima.

Vratimo li se opet na Benvenuta Cellinija, svakako valja istaknuti da je, takozvanom tehnologijom legure niello, uspio stvoriti leguru olova i srebra, što je bio popriličan poduhvat s obzirom da se ova dva metala u stvari po samoj temperaturi taljenja odbijaju, tako da je njihovo ujedinjavanje naizgled gotovo nemoguće. Tehnologija je ustvari vrlo jednostavna: kad se rastopi srebro, ubac se olovo, ali sa dodanim sumporom, a sve to treba vrlo brzo pokriti kako bi sjedinjavanje ovih metala uspjelo. Tako se dobiva legura koja, kad se ispolira, ima crnu boju.

Zaručnički prsten s duplim motivom morčića

– Smatram da je prvi muški orećin bio napravljen baš od te legure, a kasnije od emajla. Morčić, dakle, po meni ne predstavlja tamnoputog čovjeka, već muškarca iza maske, a znamo da su se maske nosile i izrađivale još u antičko doba. Stoga je jasno da i pjesma „Črni moro“ koja pjeva o crnom mladiću koji je došao na otok Krk i oženio se lokalnom djevojkom, nema nikakve veze s našim morčićem; tim više što je nastala daleko kasnije od naših prvih morčića, maskiranih zavodnika kojima se pripisuju i nadnaravne moći. Ovo posljednje neću komentirati, no već sama činjenica da ga je užitak gledati u nama budi pozitivnu energiju, zar ne?!

Gjonova prva knjiga, „Tajanstveni morčići“, izašla je pred skoro 10 godina, 2017., tako da su već sazreli uvjeti i za drugu. Dapače, Gjon Antoni ju je već počeo pisati, a namjera mu je da ispriča priču o izrazito muškoj naušnici koja se radila na poseban, vrlo dostojanstven način, za prvorođeno muško dijete što je nekad u obitelji bila vrlo velika čast i povod za velika slavlja.

Gjon Antoni pored „svog“ tabernakula u opatijskom Sv. Jakovu.

– Svakako valja istaknuti da morčić u početku nije bio izrarađivan od zlata, već od legure, a tek kad je zlato postalo jeftinije, morčić postaje i ženski nakit, da bi u 19. stoljeću dostigao svoj vrhunac. U Rijeci je tada bilo jako puno dobrih zlatara, ali za izradu morčića trebalo je znati i gravirati, što je opet jedan poseban vid umjetnosti u čemu je pravi majstor bio naš Adolfo Majerle. Ukratko, pitanje morčića koji objedinjuje nekoliko vrsta umjetnosti u jednom malom artefaktu jako je bitno za našu kulturu.

Premda je u jednome trenutku zaprijetila opasnost da morčić s Gjonom nestane, našlo se rješenje pa je počeo učiti zanatu Ivu Lipića, izučenog zlatara koji je započeo dodatno usavršavanje po pitanju izrade morčića.
– Nas dvojica jedini radimo morčiće na onaj pravi način. Sve drugo su ustvari falsifikati, blijede kopije – niti se upotrebljava sipina kost, već se lijeva centrifugalnim lijevom što je puno jednostavnije, niti se upotrebljava emajl jer ga niti nemaju, već se koristi lak za automobile! Znajući da me ima tko naslijediti, mirnije gledam na svoje umirovljeničke dane, no, premda mi je sve teže izdvojiti kako vrijeme, tako i sredstva potrebna za poduhvate koje sam si zacrtao, svakako bih volio dovršiti svoju drugu knjigu o morčićima, te dočekati svoj za sada nedosanjani san – muzej morčića.

Piše Aleksandar Vodopija / List Opatija
Snimio Nikola Turina
Fotografije nakita preuzete iz knjige Gjona Antonija „Tajanstveni Morčići“

Follow @PodUckun