OPATIJSKA ZAGONETKA Priča o izgubljenom portretu Angioline Sartorio

Jan Bernd Urban ispred portreta Angioline

Dugogodišnja potraga za portretom Angioline Sartorio koja je zaintrigirala našeg Jana Bernda Urbana rezultirala je ne samo ukazanjem Angioline Sartorio već i prvoklasnom turističko-povijesnom pričom...

Opatija je u turističkom smislu rođena izgradnjom vile obitelji Scarpa, nedaleko starog benediktinskog samostana i crkvice sv. Jakova. Kako njeno useljenje nije bilo ovisno o izdavanju uporabne dozvole, nije precizno zabilježeno njeno dovršenje, no obzirom na sačuvanu dokumentaciju o kupoprodaji zemljišta na kome je izgrađena, nedvojbeno su njenim graditeljima bili Iginio Scarpa ( 1794. - 1866. ) i njegov sin Paolo ( 1822. - 1884. ). Prema toj dokumentaciji valja dovršenje te vile smjestiti u 1845.g. Vila je imenovana Angiolinom u spomen na preminulu Angiolinu Sartorio ( 1801. - 1832. ), suprugu i majku njenih graditelja. Iz vjerodostojnih bilješki najstarijeg Angiolininog brata, Angiolina je bila vrlo ugodne vanjštine, dobra srca i duha.

Angiolina Sartorio

Protokom vremena vila je mijenjala vlasnike ( 1873. grof Chorinsky; 1882. Društvo Južnih željeznica; 1911. Lječilišno povjerenstvo; za vrijeme Italije sjedište Turističkog saveza; u Jugoslaviji Turistička zajednica i Gradska knjižnica i u Hrvatskoj Hrvatski muzej turizma), no nije mijenjala ime. Tako je uz tu vilu, koja se s pravom zbog brojnih Scarpinih gostiju smatra kolijevkom našeg turizma, uvijek iznova spominjano i ime Angiolina. Kako su godine prolazile, Angiolinu Sartorio postupno je prekrio veo tajnovitosti, povremeno iritirajući znatiželjnike s obzirom na činjenicu da nije bio poznat nikakav crtež ili slika koji bi bili potvrdom opisa njenog brata Guglielma.

Bilo je to, sada već davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada sam se i ja svrstao u redove tih znatiželjnika. Prvi krivac te moje znatiželje je bio Alfred Niel, autor nekoliko knjiga s turističkom tematikom prošlih vremena. U njegovoj knjizi " Die k.u.k. Riviera" opisani su među ostalim i prelijepa Angiolina koja je bila središtem brojnih prijema, koje su Scarpe priređivale svojim brojnim, vrlo uglednim gostima u njihovoj vili u Opatiji. Na Niela se nadovezao naš ugledni pisac Giacomo Scotti koji je u svojoj knjižici "Opatija - oaza ljubavi" dodao i opis lika Angioline. "Njezin lik ostao nam je na jednom uljenom portretu i u opisima onodobnih kroničara: pune usne s izazovnim i malicioznim osmijehom, gusta crna kosa, zmijoliko i senzualno tijelo, vesela priroda". Činjenica, da Angiolina nikada nije bila u toj, po njoj prozvanoj vili, jer je umrla 13 godina prije njene izgradnje, nije očigledno smetala ni Niela ni Scottija. Oni to očigledno nisu znali, kao i što ja tada nisam znao da postoji tzv. beletristika za "kuharice i sobarice" koja se prvenstveno kupuje na obližnjem kiosku za novine. Moje neznanje tog vremena valja i nekako podnijeti obzirom na moje šegrtovanje za kuhara u našem hotelu "Kvarner".

Oboružan fundamentalnim znanjem prikupljenog sa stranica Nielovog i Scottievog opisa Angiolininog lika upustio sam se u potragu za tim famoznim portretom. A njega nigdje. Ni među, po hotelima razasutim slikama, koje su po nekom teško shvatljivom kriteriju napustile brojne opatijske vile u poslijeratnom razmještaju ostataka opatijske nacionalizirane likovne baštine; ni u okolnim muzejima. Kako su, bar u to vrijeme Nielovi i Scottijevi opisi bili neupitni, a obojica nisu mogli biti krivi za nestanak tog portreta, dao sam se u potragu za njim. Ta se potraga, vođena dakako u skladu s mojim raspoloživim vremenom, financijama, mjestima boravka i nadasve mojim nedostatnim znanjima potrebnim za tu vrstu istraživanja protegla na decenije.

Kako sam relativno rano došao do zaključka, da bi taj portret trebalo tražiti kod nekog od članova obitelji, koji su u njegov posjed došli nasljedstvom, valjalo je prvo proučiti rodoslovlja obitelji, koje su na ovaj ili onaj način mogle biti u igri. To se prije svega odnosilo na obitelji Scarpa i Sartorio no kasnije je tome valjalo pridodati mnoge druge obitelji, koje su mogle doći u posjed tog portreta. Angiolina Sartorio je bila iz vrlo bogate obitelji, a živjela je u vremenima kada je bilo gotovo nezamislivo biti bez vlastitog portreta, pa u njegovo postojanje nikada nisam posumnjao. Naravno da su filmovi poput "Slika Doriana Graya" na svoj način bila nadolijevanje ulja na vatru mojoj opsesiji, baš kao što su to bila i brojna promatranja daleko poznatijih portreta u brojnim galerijama širom Europe. Čak i pri promatranju Gioconde u Louvreu, više sam mislio o "izazovnom i malicioznom" osmijehu Angioline Sartorio, no o zagonetnom osmijehu Mona Lise zbog kojega milijuni ljudi dolaze u Paris.

Villa Angiolina

Prvi rezultat tih mojih pretraga je bilo otkrivanje činjenice da majka graditelja vile Angioline nije bila nikakva "domaća Tomašićka", što bi naravno pri velikom broju obitelji Tomašić u Opatiji bilo i moguće. Uz to se nekakva domaća sirotica, koju za ženu uzima prebogati veletrgovac i plemić i mnogo bolje uklapala u taj turističko-romantičarski kliše. Iginio Scarpa je bio sin Marie Tomasich s Rijeke, a njen brat Francesco-Saverio, dakle Iginiov ujak vojni i civilni guverner Dalmacije. Ovo "domaće" bi se eventualno moglo nategnuti s obzirom na neku nekretninu koju je Iginiov predak po majčinoj liniji posjedovao na Matuljima, ali ne više od toga.

Iginio i Angiolina Scarpa su imali četvero djece. Mlađi sin Pietro ( 1823. - 1860. ) primio je od oca na poklon roditeljske portrete i oni su bili u salonu na prvom katu obiteljske kuće u Rijeci. Pietro se oženio Nataliom Ritter de Zahony ( 1831. - 1895. ). Natalia je Pietru Scarpa rodila petero djece, no rano je postala udovicom, jer je Pietro Scarpa umro 1860. Kao mlada udovica (29 g.) Natalia se preudala. Njen drugi muž je bio Giovanni de Ciotta ( 1824. - 1903. ); kojeg mnogi smatraju najboljim gradonačelnikom u povijesti grada Rijeke.

Portreti Natalijinog tasta i svekrve bili su u novoj situaciji deplasirani kao zidni ukras, pa ih je Natalia obzirom na njihovu vrijednost, ali i zbog činjenice da se radilo o djedu i baki njene djece sklonila. Kamo???.

Kako to obično biva u životu, često slučajevi pomažu u momentu kada sve izgleda bezizlazno. Moje jadikovke na temu misterije portreta Angioline Sartorio stigle su i do ušiju obiteljskog dobrog znanca dr.Dušana Peršića iz Lovrana. On mi je na moje ogromno čuđenje, rekao da to i nije neka osobita misterija jer da njegova žena znade gdje se nalazi ta moja opsesija tolikih godina. Nažalost zdravstveno stanje, tada već ozbiljno bolesne prof. Mirjane Andrić -Peršić nije dozvoljavalo gnjavažu na temu nekakvog zagubljenog portreta. Kao konzervator i povjesničar umjetnosti bila je svakako osoba od neupitne stručnosti i ozbiljnosti. Gotovo kao u nekom krimiću iz one serije "za kuharice i sobarice" prof.Mirjana Peršić mi je poručila da se portret Angioline Sartorio nalazi u dvorcu Coronini u Gorici.

Istoga dana odjurio sam u Goricu. Dvorac Coronini se nalazi nedaleko Nove Gorice. U jednoj od izložbenih dvorana bila su izložena dva portreta označena kao djela nepoznatog umjetnika. Oba portreta prezentirana su kao portreti građana i građanke iz Trsta. On je imenovan kao Higinije Scarpa, a ona je bila bez imena.

Vratio sam se iz Gorice sretan ali i opterećen novim razmišljanjima. Što dovraga rade ti portreti u Gorici? Kako su tamo stigli? Što ako to nije Angiolina?

Nekoliko godina kasnije, nakon mog povratka iz inozemstva u Opatiju i nakon ružnih ratnih vremena, život je postupno poprimao normalne obrise. To znači i vraćanje našim svakodnevnim preokupacijama, pa sam se i ja vratio mojoj opsesiji; portretu Angioline Sartorio.

Kako je moj zadnji trag bila Natalia Ritter de Zahony dao sam se na proučavanje rodoslovlja njezine obitelji. Telefonska knjiga Gorice otkrila je jednu osobu takvog imena. Ona me uputila na svog rođaka, a ovaj opet na svog rođaka u Njemačkoj. Obitelj Ritter de Zahony je velika obitelj vrlo razgranatog obiteljskog stabla. Na kraju sam u Frankfurtu na Majni stigao do člana obitelji koji me dobroćudno uputio na dr. Muzura u Opatiji !!!, a kad sam mu kazao da taj Muzur zaista mnogo zna o povijesnim prilikama u Opatiji, no da mi u toj stvari nažalost ne može pomoći, dobroćudni daleki rođak Natalie Ritter de Zahony me uputio na mene samog!!!!. Taj gospodin Lazzari, inače sin od Herthe Ritter von Zahony, ima sina živućeg u Opatiji i to u kući nedaleko od moje. Bolje potvrde onome da je svijet ipak malen a zemlja uz to još i okrugla našao je u toj priči svoju punu potvrdu. Kasnije sam primio iz Njemačke veliko rodoslovlje obitelji Ritter de Zahony. Zahvaljujući tom rodoslovlju stigao sam i do veze s obitelji grofova Coronini u Gorici.

Dakle Natalija je sklonila portrete svog svekra i svekrve iz njenog prvog braka u Goricu. Tamo je naime živio njezin brat Enrico. On je za ženu imao Angiolinu Sartorio, koja je bila nećaka Angioline Sartorio !!!. Angiolina Ritter de Zahony je dakle primila na čuvanje portret njezine tete po kojoj je dobila ime na krštenju. Iz braka Angioline Sartorio i Enrica Ritter de Zahony potekle su dvije kćerke. Ema se udala za Laval Nugenta i postala gospodaricom našeg Trsata nad Rijekom, a mlađa Carolina se udala za grofa Alfreda Coronini. Unuk grofa Alfreda je bio grof Guglielmo Coronini, koji je 20.rujna 1958. predao portrete Iginia Scarpe i Angioline Sartorio-Scarpa Goriškom Muzeju formiranom u nekadašnjem dvorcu Coronini u Kronbergu.

Grof Guglielmo Coronini je umro kao posljednji potomak svoje velike obitelji. U povijesti Furlanije, podjednako njena talijanskog i slovenskog tumačenja ostaje kao pozitivna ličnost. Povjesničari mu priznaju veliku i korektnu diplomatsku sposobnost pri pregovorima o graničnim natezanjima između Italije i Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Slovio je kao vrstan poznavatelj umjetnosti i portrete iz ove priče je predao kao djela velikog slovenskog slikara Jože Tominca. Kasnije stručne ekspertize to autorstvo osporavaju no ne nude ni odgovor na tu novu enigmu stvarnog autorstva. Bilo kako bilo, moja je priča, bar za mene stigla do svog kraja. Sretan sam da je dugogodišnji trud urodio plodom, a ako jednoga dana u našoj vili Angiolini osvanu kvalitetne replike tih dvaju portreta, bit ću i ponosan na moj doprinos opatijskoj turističkoj priči.

Follow @PodUckun