[OPATIJSKI VREMEPLOV] Bilješke opatijskog sportskog veslanja i VK „Jadran“ Opatija

S redovnog treninga posade u dva opatijska četverca s kormilarom – „Jugo“ i „Partizan“

Prevladava pogrešno mišljenje da je veslački klub u Opatiji osnovan između dva velika rata, u vrijeme vladavine Italije. Međutim, pokrenuli su ga boljestojeći ugledni Opatijci još za vrijeme austrougarske vladavine.

Leto je, teplo, nigdere vetrića ni valića, a more kot ule. Mir Božji. Moj „ego“ sako jutro, onako pomalo, pliva malo na muški, malo na ženski od Lida do Slatine, pa nazad do Lida. Usput sako-toliko hitin oko prema kraju pa kot na jednen velen ekrane gledan tu našu lepu Opatiju. Vidin zadovojni judi, grupe gosti, sakakoveh kupači, dečinu, i onda, kot neotejuć, od straha mi oko pobegne va tu pozadinu pa me zajno ćapa tuga, jad, fota, tlak. A te kućerine. Kako je teško kad je čovek bolan i ne more niš. Ma još je teže kad je zdrav pa se vidi, ča vredi i ne vredi, i opet niš ne more. Ta rana od grdeh kuć se samo širi, a ni ki to fermat. Ma plivam ja dalje i nešto se domišljam: tu su nekad opatijski mladići krasili morske prizore veslajući u dvojkama, četvercima i osmercu, parali mirno more ostavljajući tragove zaveslaja koji bi u času nestajali kao izbrisani gumicom, dok bi čamac strelovito klizio prema Punta Kolovi. Opatijski veslački klub „Jadran“, nažalost, danas ne postoji, već samo u sjećanjima starijih generacija.

Prevladava pogrešno mišljenje da je veslački klub u Opatiji osnovan između dva velika rata, u vrijeme vladavine Italije. Međutim, pokrenuli su ga boljestojeći ugledni Opatijci još za vrijeme austrougarske vladavine. Veslački klub „Ilirija“ osnovan je početkom 1911. godine. Osnivači su bili Pavo Peručić – ljekarnik, kotarski ing. Dinko Dominik Buić te domaći Rikard Tomašić i Karlo Jurković. Te osnivačke godine klub na iznajmljenom zemljištu gradi privremeno spremište za čamce, a članovi su uključeni u ljetna prigodna natjecanja. Trajno veće spremište (tzv. Hangar) izgrađeno je 1927. godine, na mjestu stare klupske barake Veslačkog kluba „Ilirija“ kao klupske prostorije društva „Società di canottaggio – Abbazia“ osnovanog početkom dvadesetih godina 20. stoljeća.

Za to predratno opatijsko veslanje pok. Vinko Šorli, iz jednog davnog razgovora, spominje da je bilo kvalitetno i imalo značajne rezultate u ondašnjoj državi Italiji. Ističe osmerac kao kvalitetnu posadu koju su činili Opatijci Drago Pošćić, Franjo Tancabel, Edi Gerlica, Galetti (podvornikov sin), Panciera (sin vlasnika caféa „Panciera“), Livio i drugi. Spominje dežurnog ljubitelja veslačkog kluba u opatijskom pristaništu, talijanskog kapetana duge plovidbe, popularno zvanog kapetan Pipeta, koji je pratio rad svih posada u veslačkom klubu. Bio je „Katica za sve“, ali i autoritet kojeg se slušalo.

Sportska događanja nakon drugog velikog rata okupljajući članstvo ubrzo reorganiziraju mnoge klupske redove. Među njima se već početkom lipnja među prvima ekipiraju članovi novoosnovanog veslačkog društva na poziv tajnika Borisa Lunačeka. Veslačko društvo već 8. rujna organizira (navodno pod reflektorima) Veliki pomorski festival s programom veslanja, plivanja, vaterpola i igrama šaljivog nadmetanja u moru. Veslački klub „Jadran“ (sljednik predratnog talijanaškog kluba) je u početku kao Brodarsko društvo osnovano 1946. godine pravno djelovao u sklopu društva za tjelesni odgoj „Partizan“ Opatija i kratko pod nazivom VK „Istra“. Na dvoboju zagrebačkih i riječkih veslača 1948. u časopisu „Fiskultura i sport“ naveden je nastup mladih veslača Opatije Della Pietre, Bacara, Cavenaga, Lacca i korm. Saranz.

Posada četverca slijeva: Nacio Andlovec, Lučo Rosmani, Ludovik Ferlan – Pupeto i Pauli Zupančić

Prema saznanjima nekadašnjeg veslača, pok. Julija Čizmadije kroz razgovor (2003.) zabilježena su neka njegova sjećanja. Klub je aktiviran poslijeratnim dolaskom g. Rosmanija u „3. maj“ kao vrsnog metalskog stručnjaka u brodogradnji iz Monfalconea (Italija), nastanjenog u Opatiji. Nekadašnji veslač i instruktor veslanja preuzeo je stručni nadzor i rad s veslačima u opatijskom klubu. Nastali interes za veslanje među Opatijcima odgojio je nekoliko posada koje su već pedesetih godina postizale uspješne rezultate.

Dvojac: Lučo Rosmani, Silvio Benčinić (rezerva Ludovik Frlan)
Četverac: Pauli Zupančić, Lučo Rosmani, Silvio Benčinić, Ludovik Ferlan – Pupeto, rezerva Nacio Andlovec
Vološćanski četverac: Željko Jernejić, Sergej (Dedo) Rubeša, Lucijan (Luce) Dujmić, Lučano Lukić, još se spominju i Crnić, Pino Udović – Pinaćo, Matulja – Kraćo, Dukić, Babić...
Osmerac: izabrani Opatijci i Vološćani
Četverac juniora: Julio Čizmadija, Vojko Blagar, Horst Šorli – Šajo, Petr Hrvatin – Kiko i kormilar Pjero Škalamera. Ovu posadu su Puležani popularno nazvali „Kanarinci“ zbog uočljivih žutih majica.
Mlađi juniori: Aco Gotić, Vojko Blagar, Davor Demark, Miro Bosak i kormilar Tonči Fantov.
Stariji pioniri: Vlado Veljačić, Maks Valenčić, Gianni Randi, Budimir Horvat i kormilar Mladen Jurković. Ova posada nije uspjela nastupiti jer se klub već pomalo osipao i konačno prestaje s djelovanjem 1967./68. godine.

U nedostatku čamaca, a prvenstveno četveraca, opatijski klub se odlučio kupiti polovnog od riječkog kluba. Tog dana, po sjećanju J. Čizmadije, u Rijeku su se uputili preuzeti čamac J. Čizmadija, A. Gotić, L. Rosmani i H. Šorli. Veslajući do Opatije, prešavši više od pola dionice na otvorenom moru u razini Preluke, čamac je odjednom počeo plaviti i tonuti. Veslači, svaki sa svojim veslom, uspjeli su se plivajući dokopati obale i kod Preluke izaći van. Aco Gotić je telefonom obavijestio o havariji čamca svog oca, tada predsjednika opatijske općine, koji je uspješno organizirao spašavanje potonulog čamca. Dolfi Jačić sa svojim plovilom za prijevoz turista „Horizont“ doteglio je četverac u opatijsku lučicu gdje je ustanovljeno puknuće krmenog dijela čamca. Isti čamac je nakon popravka godinama služio veslače na treninzima i natjecanjima.

Bilo je i veslačica (generacija rođena oko 1935.), bile su to učenice iz doma „Galeb“ Marija Ikač, Slavka Drakulić, Darinka Ferari…, ali kratkog trajanja. Bilo je još mnogih veslača koji poradi skromnih saznanja nisu u ovoj prilici spomenuti.

Braća Nacio i Jože Andlovec, kada klub više nije postojao, redovito su pobjeđivali na povremeno organiziranim ljetnim igrama u svojoj pasari, skladno i složno kao dvojac na pariće. Osobno pamtim jedan komentar nekih promatrača koji su prema kretanju i plovnosti njihove drvene pasare zaključili: „Lahko njin kad imaju brzu barku“. Ipak je to bio samo njihov privid dok je pobjeda braće Andlovec bila čisti rezultat njihove trudom stečene vještine u veslačkom klubu.

Evo, toliko, kroz par detalja o veslanju u uvjetima opatijskog pretežito mirnog akvatorija gdje umjesto razvoja tog plemenitog sporta ostaju samo skromni zapisi. Hvala gđi Emiliji Ferlan na fotografijama koje su u mnogima pobudila neka sjećanja.

Piše: Dragan Kinkela

Follow @PodUckun