[OPATIJSKI VREMEPLOV] Brusim, brusim škarice!

Samo očima moje mašte nakratko uočih konture brusača Karla Košara. Nestvarno! Kako to? Pa njega nema već pedeset godina. Zapitah se: „Jel' to san ili java?“

Tako niti Karlo Košar nije znao da ja postojim, a često bih, stojeći pored njega i njegovog stroja na nožni pogon, promatrao snop nastalih iskrica koje bi se istom gasile poput roja krijesnica, a što su bile nusproizvod brušenja svakojakih priručnih alata neophodnih domaćinstvu.

Sjećanje na Karla Košara (1912. – 1973.)

U magli prošlosti mog djetinjstva i mladenaštva događaji mi izmiču i sve više tonu u zaborav. Neka sjećanja jednostavno nestaju, kao izbrisana gumicom, a neka kao da su se dogodila nekidan. Ti urezani tragovi mojih sjećanja povratka u mladost tiču se više zbivanja i generacijski bližih vršnjakinja i vršnjaka te svakako onih s mog životnog puta po godinama uzorno starijih, pa i onih koji nisu ni znali da ja postojim.

Tako niti Karlo Košar nije znao da ja postojim, a često bih, stojeći pored njega i njegovog stroja na nožni pogon, promatrao snop nastalih iskrica koje bi se istom gasile poput roja krijesnica, a što su bile nusproizvod brušenja svakojakih priručnih alata neophodnih domaćinstvu.

Ritual dobro odrađenog posla

Svako njegovo brušenje započelo bi ritualno s upaljenom cigaretom koju nije imao pravog vremena uživati. Cigareta bi tinjajući postajala sve kraća pa bi njen izgorjeli dio u pepelu nemarno, bez otresanja, sam ispadao. Po završetku jedne planirane radnje već u drugoj etapi palio bi novu cigaretu, kao da mu ona poput tvorničkog normirca određuje vrijeme rada. Ruke i oči bile bi mu zarobljene poslom, a tek bi tu i tamo nadlanicom ili rukavom obrisao s vrha nosa nastalu kapljicu znoja. Uvijek mi se čini da je bio sto posto uronjen u posao, zaokupiran dobrom namjerom da odradi nabolje i tako zadrži časnost vrsnog majstora brusača. Za njega je riječ reklamacija bila nepoznanica. Moja teta, po zanimanju šilica, često bi koristila njegove usluge i uvijek naglašavala da „jedino on zna naoštrit škare kako Bog zapoveda“ i da bi svako njegovo oštrenje obilježio zarezanim utorom poput nekog garantnog pečata ili potpisa poznatog slikara.

Karlo Košar ili Šlajfer, kako bi znao za sebe reći, poput uličnih brusača iz potrebitih vremena, a kojih danas više nema i za čijim uslugama nema više potrebe, bio je opatijski majstor zanatlija koji je vršio oštrenje noževa, raznih škara, brijača i tomu slično.

Posla je bilo jer je trebalo opsluživati potrebe hotela i domaćinstava. Noževe i škare te slične alate tog vremena dugoročno bi se čuvalo i održavalo, za razliku od današnjih koji se nakon određene upotrebe zbog kakvoće materijala i neisplativosti ne davaju više brusiti. Od svih tih starih pokućarskih zanata i napose brusača rado se sjećam one dječja imitativne igre „Brusim, brusim škarice“ koju smo mi djeca s Gorova rado igrali ispred proširenog ulaza u današnju Gimnaziju i tako kroz odrastanje brusili spretnost i okretnost.

Šlajfer „to-go“

U prošlosti je brusač – šlajfer ulicama gurao svoja velika drvena kolica na kojima je bio postavljen drveni sanduk s alatom i osovinom na okretanje nanizanom okruglim brusnim kamenima različnih veličina i debljina. Pomoću većeg drvenog kola pogonjenog na pritisak nogom poput pedale, povezanog remenom na osovinu s brusnim kamenima održavao bi optimalnu radnu brzinu. Sa strane je bio fiksiran mali rezervoar s hladnom vodom čiji protok bi kontrolirao slavinom i tako hladio materijal za oštrenje, bilo noževa, škara ili raznih brijača. Brusač bi prema potrebi povremeno gurajući premještao kolica i zastajao na vidnijem i prometnijem mjestu naselja, bilo crkve ili trgovine gdje bi puk dolazio i donosio alatke da se naoštre.

Za našeg Karla moglo bi se reći da je imao stalno radno mjesto (za njega službeno – za poreznike neslužbeno) i to na sjevernoj strani iza nekadašnje trgovine „Borovo“ – danas prodajne kućice „Tiska“. Ljeti uvijek zaklonjen od sunca, a sve na par koraka od buffeta „Barić“ čije bi pak usluge on koristio s pozicije da bi vidio ili bio viđen od potencijalne mušterije. Danas je na istom mjestu skoro pa sve isto, osim što sada strše nešto čujnije dvije rashladne vanjske jedinice klima uređaja, jedan poveći limeni sanduk od „Tiska“ i crni plastični kontejner za odlaganje (navodno poput svih ostalih uvezen iz Njemačke), a tu i tamo netko samo nakratko odloži svoj skuter, za razliku od mog trajno utisnutog sjećanja na njegov zeleno obojeni pokretni brusački stroj.

Protrljah oči, a kad tamo Dule i njegovo „Greš na kafe?“ I tako upadoh u labirint beskonačno neiscrpne tema „Se domišljaš?“

Blaženi mir

Od prevele tepline više ne znan je sezona počela al finjuje. Samo se pitan kada će počet taj mir da gosti moru uživat, a i mi šnjimi? Neki reču da imamo dve sezone – onu dužu, „građevinsku“ i kratku „turističku“. Va onoj dužoj da se po celi dan more kopat, rušit, nabijat, zidi i kuće dizat, a va kraćoj, turističkoj nešto slično samo tiše, tako da se stalno čuju puhalice, kosilice i pregršt zvukova neugodnih frekvencija, pa onda u predvečerje i do kasno u noć raketade i nadmetanje nadjačavanjem podmuklo neugodnih prodornih baseva i bubnjeva s brojnih terasa. Uglavnon – mira ni. Moja teta Zdenka je užala reć da se za vreme rata (Drugo svjetskog) stalno govorilo spod glasa, da je vavek vladal nekakov mir, ma bi reć najprvo od straha da „Budi tiho, aš Nemci redu“, a pokle rata, kad je počel turizam, „Budi tiho, aš Nemci spe“. Blaženi mir.

Piše: Dragan Kinkela
Za: List Opatija

Follow @PodUckun