[OPATIJSKI VREMEPLOV] Dogodilo se … prije 83 godine

Slijeva stoje Đorđe Karlavaris „Zec“ i Armando Agostini, pobjednici u igri parovima (Foligno, svibanj 1943.) – iz arhive Thee Karlavaris

Jednostavno bismo rekli – svestrani sportaš, koji se isticao brzinom, po čemu je dobio i prišivak imenu „Zec“.

Đorđe Karlavaris „Zec“ (1922. – 2015.) je netom poslije drugog velikog rata među brojnim opatijskim tenisačima bio najbolji. Tenis je upražnjavao kao trener i igrač na nekadašnjim igralištima, a gdje se danas nalazi Ljetna pozornica. Inače je bio znan i popularan među vršnjacima kao sportaš, atletičar – istaknuti bacač koplja, a u poslijeratno doba i vrstan opatijski nogometaš, igrač te po potrebi i golman. Jednostavno bismo rekli – svestrani sportaš, koji se isticao brzinom, po čemu je dobio i prišivak imenu „Zec“. Mnogima nije poznato da je u Italiji u vrijeme Drugog svjetskog rata, studirajući sport, sve do kapitulacije Italije uspješno sudjelovao na raznim natjecanjima (Firenze, Foligno, Perugia) baš kao tenisač. Jednom, negdje na početku devedesetih, kada se Domovinskom ratu još nije nazirao kraj, a u Opatiji je bilo puno prognanih i izbjeglih, u ugodnom razgovoru na klupici šetnice iznad kupališta Slatina posebno me se dojmila njegova sportska priča iz ranijeg doba Drugog svjetskog rata kada je 1941. godine, natječući se kao tenisač devetnaestogodišnjak, uspješno osvojio teniski turnir u Perugii. Važnost tog događaja povezao je s prognanicima u Opatiji u kojima se stalno nazirala neutaživa čežnja za povratkom domu, pa je tako povukao paralelu sličnom događaju iz vremena njegove studentske mladosti u Perugii.

Bijeg pred bombama

Kako su njemačke snage (1941. oko Uskrsa) planirale izvršiti zračni napad na Rijeku, talijanska civilna zaštita je na prostoru dijela Kastavštine, zbog mogućnosti stradavanja, privremeno nakratko humano iselila stanovništvo okolnih sela i zaseoka, što je bilo mučno i neizvjesno za stanovništvo Kastavštine. Morali su napustiti svoje stalno boravište na način da se opskrbe nužno potrebnim za putovanje i predaju prisutnoj službi civilne zaštite ključeve stana koja je garantirala zbrinjavanje i stalnu brigu za stoku. Prijevoz do odredišta bio je organiziran vlakom, a putovanje je trajalo neka dva dana. Po dolasku, jedan dio stanovništva (Mihotići) dospijeva u okolicu Perugie – regija Umbria. Bivaju smješteni i zbrinuti u obiteljima pa su tako neki godinama nakon rata zadržali i njegovali dobre odnose s domaćinima i čak dolazili na ljetovanje.

Prvi zdesna Đorđe Karlavaris „Zec”, pobjednik teniskog turnira (Perugia, 1941.) – Hvala na fotografijama i nesebičnosti Thei Karlavaris

Ipak, nasreću, taj zli strateški naum okupatora nije bi ostvaren. Sva ta privremena deportacija u trajanju od nekih 15 – 20 dana završila je tako da su se obitelji sretne ponovo vratile u svoje domove. Po povratku svojim kućama (prema priči jedne sugovornice), ključevi su im uredno vraćeni, a da za to vrijeme nikome nije ništa bilo otuđeno. Ipak, bilo je i nemilih događaja na proputovanju raseljenih. Kod pristajanja vlaka na usputnim stanicama ili nepredviđenog zastoja, nakratko bi obavezno slijedila opskrba vodom i još čime, jer bilo je tu djece, starijih, nemoćnih i potrebitih. Sve se događalo kao ubrzani film kako bi se na vrijeme opskrbili do idućeg iznenadnog zastoja. I evo nemilog događaja: jedan nesretnik, u žurbi da svoje opskrbi vodom, brza jer je vlak već krenuo, a on se trčeći spotiče i pada jednom nogom pod vlak te ostaje bez noge. Nažalost, vlak je nezaustavljivo produžio svoju rutu, dok su članovi obitelji u neznanju nesretnog događaja u paničnoj neizvjesnost nastavili putovati u povratku svome domu. Nesretnik je bio zbrinut od dobrih ljudi i po ozdravljenju se ipak sretno vratio svojima.

Zec donosi nadu

Tako se naš Đorđe „Zec“, na prestižnom teniskom turniru, uspješno redanim pobjedama sigurno gura sve do finala u kojem konačno i osvaja to otvoreno prvenstvo Perugie u tenisu. Ono što je njega posebno dirnulo i usjeklo mu se u trajno sjećanje je slučajna prisutnost naših iseljenih u gledalištu. Govori da ih je u početku bila tek nekolicina, slučajni znatiželjnici, a do završnice sve više i više, jer se pročula vijest da igra jedan naš iz Opatije. Posebnost njegove priče je bila oduševljenje prisutnih tihih navijača koje je on, nižući pobjede, moralno snažno krijepio, unio im ponos i nadu skorom povratku jer su se ipak nalazili u tuđini. Padom Italije, Đorđe prekida svoj studentski boravak i avangardnim mislima tog vremena priključuje se lokalnom pokretu otpora svoje Opatije.

Piše: Dragan Kinkela / List Opatija

Follow @PodUckun