[OPATIJSKI VREMEPLOV] Milan Sablić – opatijski zaboravljeni glazbenik i slikar

Milan Sablić na kraju obalne šetnice u Voloskom (iz foto arhive Sanje Sudić)

Bezbrižno bismo ulazili kod njega znajući da će nam na svom velikom crnom koncertnom klaviru, u okruženju velikog broja naslikanih ili već uokvirenih slika, odsvirati nekoliko ugodnih melodija.

Hodajući niz Kumičićevu ulicu skoro pa da mi ne promakne neki detalj i, naravno, sjećanje, počevši od gornje škole pa do pošte. Uz nekadašnju osnovnu školu (danas Ugostiteljsku) bila je prodavaonica koju smo zvali „Pul Bošnjaka“ (kasnije „Pul Renkota“) inače na lokalitetu zvanom Križišće. Preko puta prodavaonice iz prošaranog gizanog stupa virila je velika komunalna slavina (za nas „špina“) za opskrbu domaćinstava ili okrjepu slučajnog prolaznika. Namjerni prolaznici smo bili mi, djeca, koja bi se u vrućim ljetnim danima bezbrižno prskala i zalijevala na bilo koji način, činili nepodopštine, igrali se vodom ne mareći na nastalu potrošnju. Zgrada nakon „špine“, u kojoj su stanovali Renkotovi, imala je u potkrovlju (do sredine šezdesetih) malu crkvicu u funkciji okupljališta pobornika „Puževe vere“. Ime je dobila po povratniku iz Amerike po prezimenu Puž („z Puževega brega“) zagovaratelja, za Opatijce neke čudne nove vjere. Mislim da su bili sljedbenici baptističke vjere. U nastavku je slijedila zgrada ondašnje osnovne škole za niže razrede (danas Obrtnička škola). Na drugoj strani Kumičićeve ulice u podnožju zgrade danas se nalaze uredi „Croatia osiguranja“, a baš u tom prizemlju sve do 1966. godine živio je Milan Sablić. Za nas djecu, a i odrasle, ugodna i draga osoba. Već pomalo starčić sa sijedom lenjinovskom bradicom uvijek je, do hladnijih dana, imao širom otvorene prozore i vrata kao poziv za dobrodošlicu. A tako je i bilo.

Impromptu auditorij i galerija

Bezbrižno bismo ulazili kod njega znajući da će nam na svom velikom crnom koncertnom klaviru, u okruženju velikog broja naslikanih ili već uokvirenih slika, odsvirati nekoliko ugodnih melodija. Mi djeca, zafrkanti, uvijek bismo izmislili neku psinu na račun starijih i malo ih izazivali na ljutnju, ali za dobrog Milana Sablića nismo imali inspiracije. Njegove bezbrojne slike, glazba i veliki crni klavir, na nas bi ostavljali samo snažne tragove velikog poštovanja radi njegova znanja, umijeća i stvaralaštva. U nastavku ulice, niže s druge strane, redom su slijedile neponovljiva „Julotova“ brijačnica, na katu zubar „Ulčar“, pa postolarska radnja, a ispod nje, u podužem podnožju, prihvat starog željeza. Odmah preko puta bila je staretinarnica s dva veća izloga u kojima su bile i dječje igračke, i na kraju velebna zgrada pošte.

Opatijska obalna šetnica – jedan od uobičajenih motiva Milana Sablića

Zatočenik umjetnosti

I ja sam se zapitao: „Tko je Milan Sablić?“. Skromnim saznanjima zaključio sam da je za mnoge Opatijce neznani ili zaboravljeni glazbenik i slikar u tragovima ipak poznat samo kroz njegovu slikarsku ostavštinu. Dio slikarskog opusa Milana Sablića pretežito dekorira zidove hodnika, dnevne boravke i stepeništa opatijskih stanova. Odabranim je motivima posvećen ljepotama i simbolima ovog kraja, pa su njegov djelokrug najčešće opatijske vedute. Na svojim je crtežima koristio uljnu tehniku za stvaranje zornih prikaza zatečenog stanja najčešće na kartonu ili lesonitu. Njegovi crteži su realistični i podsjećaju na motive s razglednica koji su najčešće izvedeni na opatijskoj obalnoj šetnici, a po nekim detaljima mogu se otprilike odrediti godine nastajanja slike. U svojim crtežima razotkriva u prvom planu i pozadinski ljepote Opatije. Dakle, naš Milan je realist koji nastoji postići iluziju zbilje, ali je i fantazist. Obrazovan i zaljubljen u glazbu koju skoro svakodnevno izvodi na svom klaviru prebirući tipkama za svoj gušt, ali i za gušt prolaznika koji bi nakratko zastali osluškujući harmoniju činitelja nastalih ugodnih zvukova.

Tako i naša opatijska umirovljena profesorica klavira Jasna Furlan naglašava kako bi uvijek u prolazu zastala pored prozora i slušala uživajući u njegovim izvedbama na klaviru za koje kaže da su bile, bez sumnje, visoko profesionalne. Opatijski akademski slikar Claudio Frank, u mlađim je danima, često na violini uz klavirsku pratnju Milana Sablića izvodio i ponekad uvježbavao glazbene dionice i cjeline, a za uši prolaznika bio bi to besplatni concertino. Znala je tu pjevati za gušt, naravno uz pratnju na klaviru, mama Aljoše Kohuča, pokretača opatijskog VIS-a „Rojali“, i tko zna tko sve još.

Iako su glazbena i likovna umjetnost različite u svom primarnom obliku izražavanja, obje bude ljudski duh i stvaralaštvo pa se pitam: „Je li Milan Sablić bio bolji slikar ili glazbenik?“. Zaključujem da je bio zatočenik umjetnosti, dobrica koji je volio ljude, glazbu i slikarstvo.

Piše: Dragan Kinkela
List Opatija

Follow @PodUckun