[RAZGOVOR] Dolores Kurti: Nikad se neću štufat ovega dela!

Dolores Kurti

Ljudi poput mene ima mnogo, pa stoga imam potrebu tu nagradu i podijeliti s drugima. S obitelji smo se već načelno dogovorili da će novčani dio nagrade otići u donacije potrebitima.

Opatija - Dolores Kurti (71) ovogodišnja je dobitnica nagrade Grada Opatije za životno djelo. Doli ne treba posebno predstavljati, jer praktički nema Opatijca koji je ne pozna. Za "Gospu Luigicu" može se reći da je jedna od rijetkih kojima kao mjesto rođenja na osobnoj iskaznici piše "Opatija" – rođena je 1950. godine, kada je Opatija još imala rodilište na Voloskom, u zgradi današnje "male škole". Osnovnu je školu također završila u Opatiji, u zgradi današnje Obrtničke škole, a srednju je medicinsku školu pohađala u Rijeci. Punih je 12 godina provela radeći u zdravstvu, u ambulanti u sklopu opatijskog Doma zdravlja, nakon čega je, na nagovor supruga Luigija, počela raditi u obiteljskoj fotografskoj radnji. Vrlo brzo je savladala tajne (n)ovog zanata, a tijekom četrdeset godina fotografskog staža ovjekovječila je ključne životne trenutke brojnih liburnijskih obitelji: krštenja, pričesti, krizme, vjenčanja, ali i brojne društvene događaje u Opatiji i okolici. U radnji je se često može sresti i danas, kada u poslu pomaže sinovima Davidu i Oliveru.

Prije fotografije, radili ste u zdravstvu, je li Vam to bila želja iz djetinjstva?
Roditelji su me od malena usmjeravali da sama donosim svoje odluke. U dobi od četrnaest godina, u osmom razredu, teško je donijeti odluku kamo dalje. Presudno je bilo to što je prijateljica Seka Weber išla u medicinsku školu, svidjelo mi se kako je o školi i poslu pričala, pa se tako i rodila ta ideja. Želja mi je bila završiti za zubarskog tehničara, ali su tamo primali samo 30 učenika od 350 prijavljenih. Iako sam bila dobra učenica, nisam se uspjela upisati, pa sam odabrala najbliskiju moguću struku. Već u prvom razredu smo imali puno prakse, što mi je predstavilo svojevrstan šok: jedan dan si bezbrižna osmašica, par dana kasnije radiš u bolnici!

Dio prakse ste odradili u Opatiji i kasnije ste se zaposlili u struci u Opatiji.
Da, počela sam raditi u ambulanti na Voloskom kod doktora Finderlea i to je je bilo jedno divno životno iskustvo. Ambulanta je imala i patronažu, a ljeti sam radila zamjene. Medicinske sestre su imale po 30 dana godišnjeg odmora, pa sam i po pet mjeseci radila na zamjenama. Za mladog čovjeka to je bila odlična prilika za učenje, brzo postaneš samostalan i imaš priliku raditi s različitim liječnicima.

Pacijenti su Vas voljeli, liječnici su Vas cijenili, Vi ste voljeli svoj posao. Koliko Vam je bilo teško promijeniti karijeru?
Nije to bila jednostavna odluka. Suprug Luigi je već imao fotografsku radnju i nagovarao me da počnem raditi s njim. Zašto bismo zaposlili još radnika, kad bih ja mogla raditi taj posao, a usput bih imala više fleksibilnosti posvetiti se djeci i obitelji? Naravno, bilo me malo i strah, jer mi je fotografija tada bila nešto nepoznato, ali s druge strane, ne dobije svatko priliku raditi u tako različitim strukama. Naravno, pristala sam i nikad nisam požalila! Fotografija mi je odmah "sjela". Posao podrazumijeva i kontakt s ljudima, a ja to jako volim.

U tih 40+ godina, posao fotografa se značajno promijenio.
Nevjerojatno koliko se sve promijenilo. Kad se samo sjetim sve te glomazne aparature koju smo imali u početku – stroj za razvijanje fotografija je bio visok tri i pol metra, do stropa! "Rezalica" je valjda bila dva metra duga. Sad je to jedna kompaktna mala mašina, svega metar sa metar i ne pitajte što sve može napraviti! Ali promijenili smo se i mi, promijenile su se navike kupaca. Nekad si na razvijanje slika čekao po četiri-pet dana, i kad si došao po slike, vidio si ih prvi put, bio si sretan da su sve uspjele, da nije bilo (puno) mutnih slika. Danas opališ 100 fotografija s mobitelom ili digitalnim aparatom i izabereš najbolje. Svi smo danas nestrpljiviji, obično danas ljudi počekaju 15-20 minuta koliko treba za napraviti fotografije. Danas je nezamislivo da se trebalo čekati po nekoliko dana kako bi se slike razvile. Nekad smo znali, primjerice, po vjenčanju "ispucati" po jedan ili dva filma od 36 snimaka, danas je to otprilike 1500 i više snimaka po događaju.

Donose li ljudi još uvijek fotografije na razvijanje?
Rijetko, uglavnom su to stariji ljudi koji razvijaju obiteljske fotografije s unucima. Ali i toga ima manje, sad nakon pandemije, koja nam je jako promijenila živote. Uglavnom, danas se fotografije drastično manje razvijaju: nekad smo živjeli od "butigi", od filmova i razvijanja fotografija, a danas veći dio našeg posla podrazumijeva rad na terenu, fotografiranje događaja.

Što najviše volite fotografirati?
Najviše volim biti "sporedni" fotograf na događanjima, onaj koji može i malo "zujati" okolo. Jedno je kad cijelu priredbu pogledaš kroz objektiv, fotografiraš motive koji naručitelju trebaju. Tada se koncentriraš samo na to i teško je odmah uočiti baš svaki detalj. Zato volim biti sa strane i fotografirati kadrove za koje ja mislim da su dobri. Možda ih naručitelj nije nužno naručio, ali vjerojatno će mu se svidjeti. Uvijek volim kad klijentu ponudimo "nešto više".

Prisutni ste u ključnim trenucima – krštenja, vjenčanja, sve su to pomno isplanirani događaji. Ide li uvijek sve po planu?
Svašta se zna dogoditi, ali bitno je da brzo reagiraš. Jednom sam u parku Sv. Jakova fotografirala mladenku. Mlada, zgodna, imala je haljinu iz snova, s dugim, dugim šlepom. Raširila sam joj taj prekrasni šlep i namjestila za fotografiranje na suhoj travi, jer je malo dalje u parku bilo do kasna sjene, pa se trava nije dobro posušila. Upravo da ćemo krenuti sa slikanjem, kad se odnekud stvori jedan pas, prijeđe najprije preko mokre trave, a onda mladenki preko šlepa. Noge su mi se "odsjekle" od šoka, mlada se rasplakala, a pas i njegov vlasnik nestali su u sekundi! Srećom, mladenku smo slikali prije vjenčanja, tako da je bilo vremena otići kući i isprati otiske pasjih šapica.

Gledate li na fotografiju kao posao ili volite fotografirati i "za svoju dušu"?
Fotografija mi je i posao i nešto što stvarno volim raditi. Svaki put investiram cijelu sebe u fotografiju. To je posao od kojeg živi cijela obitelj i maksimalno se trudimo dobro odraditi svaki posao. Naravno, volim fotografirati i van poslovnih angažmana, omiljeni motivi su mi cvijeće, posebice kamelije, volim fotografirati oblake, a posebno su mi interesantne munje – ljetni neverini su odlična prilika za dobre fotke. Osim toga, savršen motiv su mi stare, ruševne kuće i, naravno, more. Opatija i okolica su prekrasno mjesto, dobrih motiva ima napretek.

Iako ste u mirovini, i dalje radite. Imate li želju usporiti tempo?
Ovaj posao mi ne može dosaditi nikako! U mirovini sam, ali koristim mogućnost zaposlenja na četiri sata dnevno, i nastavit ću tako dokle god mi to zdravlje bude dozvoljavalo. Jednostavno ne mogu zamisliti da bih bila doma po cijele dane i "ništa ne radila". Volim kontakt s ljudima, ovo je posao koji me ispunjava, zdrava sam – zašto ne bih radila?

Kad niste s one strane objektiva, čemu se volite posvetiti?
Obitelj mi je jako važna, oni su mi centar svega. Obožavam unuka Sebastijana kojemu je sad sedam godina, gledam provesti svaki raspoloživi trenutak s njim. Svaki dan skuham ručak za obitelj, a posebno volim cvijeće. Ispred kuće imamo mali vrt, u kojem sam nekad znala imati i malo povrća, ali su zalijevanje i održavanje velika obaveza, pa je sad u njemu zasađeno isključivo cvijeće. Kamelije su mi posebne ljubimice, imam ih sedam, a i članica sam opatijske Udruge ljubitelja kamelija. Nisam volonter u Crvenom križu, ali surađujem s njima i ta mi je suradnja vrlo važna.

Kako ste reagirali na nagradu za životno djelo? Što Vam znači ova nagrada?
Uistinu sam polaskana ovom nagradom! Jako sam se iznenadila, jer stvarno nisam očekivala tu razinu priznanja. Cijelo mi se vrijeme u glavi vrti pitanje "zašto baš ja?". Ljudi poput mene ima mnogo, pa stoga imam potrebu tu nagradu i podijeliti s drugima. S obitelji smo se već načelno dogovorili da će novčani dio nagrade otići u donacije potrebitima.

Tekst: Elena Vidović
Foto: D. Kurti

Follow @PodUckun