[ŠETNJA U PROŠLOST] 120 godina tvornice u Iki

Milica Tuševljak (sjedi prva zdesna) s kolegicama va fabrike

Godine 1934. opatijski poduzetnik Ploebst preuzima tvornicu leda, ali je ubrzo zbog nerentabilnosti gasi. Konačno, krajem 1941. objekt prelazi u ruke Salvatora Sorrentina, koji ondje pokreće soljenje i konzerviranje ribe pod nazivom SALSOR.

Prije tri godine Ika je dobila svoj novi centar – preuređeni trg postao je mjesto događanja, susreta i zajedničkih trenutaka. Smješten je tik do elegantnog povijesnog hotela Villa Schubert, dok se samo nekoliko koraka dalje uzdiže akademski kompleks Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, rasadnik budućih lidera u turizmu. Dok nove i obnovljene građevine oblikuju moderniju vizuru mjesta, u sjeni promjena, na Dražini uz potok Banina, stoji jedna priča prošlih vremena. Trošna zgrada nekadašnje tvornice ribljih konzervi – tihi svjedok Ike iz nekih drugih dana – ostala je zamrznuta u vremenu, nepromijenjena od samog kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su se strojevi posljednji put i – trajno – zaustavili. O njoj je 1985. godine izdana monografija autora i urednika Marija Glogovića te glavnog urednika Miloša Vrenca, u kojoj je sažeta priča o ovom jedinom opatijskom industrijskom postrojenju.

Na secesijskom pročelju zgrade i danas ponosno stoji broj „1905“, kao uspomena na godinu u kojoj je dovršena gradnja zgrade i kada je ovdje počela s radom tvornica leda. Iza tog pothvata stajali su opatijski hotelijeri – potražnju za ledom stvarao je rast turističkih kapaciteta Opatijske rivijere gdje se prvenstveno koristio za opskrbu „ajskasni“, preteča današnjih hladnjaka.

Tvornica u Iki bila je za to vrijeme moderan pogon, a za proizvodnju leda koristila je vodu iz vlastitog izvora, iz potoka Banina. Led je slovio kao visokokvalitetan, a osim lokalne distribucije, prodavao se čak i u Trstu.

Uz tvornicu leda, na suprotnoj obali Banine, opet za potrebe opatijskih turističkih objekata, niknula je 1912. suvremena parna praonica i glačaonica, stvarajući malu, ali skladnu industrijsku zonu koja nije narušavala turistički razvoj.

Tvornica leda je zapošljavala lokalno stanovništvo i osiguravala radna mjesta tijekom cijele godine, pružajući sigurnost brojnim obiteljima. No, Prvi svjetski rat i posljedična gospodarska kriza utjecali su na smanjenje proizvodnje. Godine 1934. opatijski poduzetnik Ploebst preuzima tvornicu leda, ali je ubrzo zbog nerentabilnosti gasi. Konačno, krajem 1941. objekt prelazi u ruke Salvatora Sorrentina, koji ondje pokreće soljenje i konzerviranje ribe pod nazivom SALSOR.

Godine 1941. tvornicu je preuzeo Salvatore Sorrentino i prema svome imenu nazvao je „SALSOR“

Na istočnoj obali Banine, glačaonica je doživjela sličnu sudbinu. Najprije ju je nakratko preuzela talijanska vojska, a 1934. godine ovdje je dioničko društvo „Conservificio Adria“ pokrenulo konzerviranje ribe. Krajem tridesetih Conservificio je otišao u stečaj i u narednih će par godina promijeniti nekoliko vlasnika i kraj Drugog svjetskog rata dočekati kao „Conservificio Quarnaro“. Malo nakon rata, pogoni obaju objekata su nacionalizirani i od 1948. ujedinjeni kao „Tvornica ribljih konzervi Ika“.

To je ime vrlo brzo postalo pravi brend. U početku, kako se navodi u monografiji, tvornica je zapošljavala četrdesetak radnica. Prerađivale su se tune, skuše i srdele, a količina je ovisila o ulovu. Međutim, vrlo brzo je proizvodni program u fokus stavio papalinu, pa su 1953. izgrađene tzv. hamburške peći za dimljenje papalina, što je ubrzo postalo „specijalitet tvornice“. Od proizvedenih 55 tona 1953. godine, ta je brojka narasla do impozantnih 605 tona 1962. godine.

Početkom šezdesetih godina tvornica dobiva i ribolovnu flotu, pripajanjem Ribarske zadruge Opatija, a kasnije i Ribolovne zadruge „Brseč“. Tvornica je tako dobila ribolovni pogon, pa su uz soljenje i dimljenje ribe, te proizvodnju svih vrsta ribljih konzervi, u opis djelatnosti dodani i obalni i dubinski ribolov te prodaja ribe. Međutim, to se, prvenstveno zbog visokih troškova održavanja, ali i zbog sve slabijeg ulova ribe, nije pokazalo dobrim potezom.

Kolektiv Tvornice ribljih konzervi Ika bio je neizostavan sudionik prvomajskih parada

Na te gubitke nakalemili su se i drugi problemi poput zastarjelih strojeva i opreme kojima „Ika“ nije mogla parirati sličnim industrijskim postrojenjima u tadašnjoj državi. Kako bi se racionalizirala proizvodnja i smanjili gubici, smanjen je i proizvodni asortiman, te je odlučeno da će se Tvornica koncentrirati na proizvodnju dimljene papaline i tune. No, kako ni to nije urodilo željenim rezultatima, 1970. godine pokrenuta je organizacijska 'rošada' kojom od 1973. tvornica postaje dio riječkog trgovačkog i hotelijerskog magnata „Brodokomerc“, te konačno, od 1981. posluje u sklopu njegove radne organizacije „Brodokomerc-Riba“.

Krajem sedamdesetih proizvodnja se počela normalizirati. Autor monografije to je pripisao osuvremenjivanju tehnologije, povećanju produktivnosti i poboljšanju organizacije rada, pa se u proizvodnom periodu od 1979. do 1984. proizvodnja udvostručila u odnosu na prijašnji period. Od početnih četrdesetak zaposlenica, sada je broj zaposlenih varirao između 180 i 195.

Tvornica je krenula s još jednim investicijskim ciklusom u opremu, a program proizvodnje u prvi je plan sada stavljao proizvode za izvoz. Popis zemalja u koje je Tvornica ribljih konzervi „Ika“ izvozila svoje proizvode je podugačak i na njemu se nalazi sedamdesetak država na šest kontinenata, a osim zemalja gotovo čitave Europe i Afrike, među njima su i Sjedinjene Američke Države i Australija.

No, novo „zlatno doba“ ikarske fabriki nije potrajalo dugo. Sa zadnjim danom 1989. godine, tvornica je prestala s radom odlukom tadašnje Skupštine Općine Opatija kao „ekološki neprihvatljiva“. Tvornički prostori ostaju prazni, a 12 godina kasnije, 2002. godine „Riba Rijeka“, sljednik Brodokomerc-Ribe, odlazi u stečaj. Nekretnine Tvornice ribljih konzervi „Ika“ završit će na dražbi i do danas promijeniti nekoliko vlasnika. Na njima je trebao niknuti luksuzni hotel, zdravstveno-turistički centar s wellness i spa sadržajima… Nepotrebno je napominjati kako se velebni planovi nisu ostvarili. Od 2021. godine vlasnik nekretnina je tvrtka Gitone Kvarner koja upravlja opatijskim Liburnia Riviera Hotelima. Hoće li i kada ova povijesna lokacija doživjeti novu namjenu, ostaje za vidjeti.

Ni bilo teško delat – sedeć smo delale!

Dominantna radna snaga u pogonima prerade ribe su bile žene. Muškarci su radili uglavnom na tehničkim ili fizički zahtjevnijim poslovima, kasnije na dostavi – a ribu su pejali po celoj Jugoslavije! Tvornička postrojenja u Iki bila su radno mjesto generacijama Ikara i mještana okolnih mjesta koji su bili ponosni na nju. Iako našu 90-godišnju sugrađanku Milicu Tuševljak iz Gornjeg Opriča danas možda bolje znamo kao čakavsku spisateljicu i strastvenu harmonikašicu, s nama se prisjetila vremena kada je radila u tvornici u Iki, od 1951. do 1958. godine. Ovdje je radio i njen suprug Ilija, baš kao i njena sestra Ana, njihova teta, a otac je još ranije radio u tvornici leda…

Milica Tuševljak

– Mlada san počela delat va fabrike, imela san šesnajstak let. Lepo nan je bilo, čujte, mlade smo bile, kantale smo delajuć za stolun! Zato su nas stareje ženske va fabrike i volele! Od sakude tu okole nas je bilo – z Brseča, z Voloskega, Leprinca, Pojan… Jutrun smo počele delat na šest, a na delo san šla hodeć – ispričala nam gospođa Tuševljak. Posao u tvornici sigurno nije bio lak, no naša sugovornica tvrdi suprotno, da nije bilo teško, jer „sedeć smo delale!“ Opisuje nam kako su u priručnim posudama držale toplu vodu i u njoj grijale ruke, te kako joj je njen bratić Tonić od metalne bačve napravio peć kojom se njih pedesetak radnica zimi grijalo… Uvjeti rada su bili teški – nisu roditelji bez razloga koristili prijetnju: „Ako ne budeš dobra va škole, ćeš poć va fabriku delat!“

Pogled na nekadašnja postrojenja na istočnoj obali Banine

– Imele smo svoj nožić i svoju dašćicu, keh smo saku večer dobro oprale. Muški bi nan prnesli baril ribi – sardel ili mićoni – zisuli ga i svakoj malo dali. A mi smo čistile ribu, najprej škin, glavu znele, rasparale ribu, znele olita vanka… Pokle se j' ribu filetalo i na kupčići stavjalo, pa bi ju prišle zet ženske ke su ju „škatulale“, uglavnon stareje kolegice. Norma nan je bila 100 kusi na uru. Moral si pazit ča delaš, aš filet je moral ostat cel – opisuje gđa Milica proces kojim su pripremale sitnu plavu ribu za konzerviranje prije uvođenja strojeva. Radila je i na drugim poslovima, poput zatvaranja konzervi:

– Punu laticu se j' stavilo na makinu, na nju pokrov i onda bi se ju „stisnulo“ z makinun. Moral si bit precizan, aš ako biš krivo stavil pokrov, škatuleta bi šla va škarat. Moral si bit i žvelt, aš si imel normu koliko jih moraš na uru storit!

A uspomena koja joj je ostala posebno živopisna je miris ribe. Sa smiješkom prepričava kako bi, nakon smjene, radnice ušle u autobus, a putnici bi (više ili manje) diskretno začepili nos. No, unatoč svemu, ti su dani bili ispunjeni zajedništvom. I baš kao mnoge njezine kolegice, priznaje da joj je nakon tog iskustva riba na tanjuru postala puno manje privlačna, ali uspomene su, bez sumnje, neprocjenjive.

Milica Tuševljak (desno, prva): za svako delo va fabrike postojala je norma

Piše: Elena Vidović
Snimio: Nikola Turina
Za List Opatija

Follow @PodUckun