[SJEĆANJA] Mario Valčić - Uspomene duže od jednog života

Banjini kod Jožeta na Slatini 1969

Kroz uspomene sestrične Sonje Tončić prisjećamo se Marija Valčića, dugogodišnjeg opatijskog banjina čije su predanost, vedrina i gostoprimstvo desetljećima obilježavali kupališta Lido i Jadran te ostavili neizbrisiv trag u povijesti Opatije.

Neki ljudi ostavljaju trag kroz velika djela, a neki kroz prisutnost koja s vremenom postane dio identiteta grada i uspomena brojnih sugrađana. Mario Valčić, od kojeg smo se oprostili 20. svibnja, pripadao je upravo ovoj drugoj skupini ljudi. Desetljećima je bio „zaštitni znak“ opatijskih kupališta, a iza njega ostaju brojne priče i sjećanja. Prisjetili smo ih se s njegovom sestričnom, gospođom Sonjom Tončić.

PRIVATNA ARHIVA – Mario i Sonja pred obrambenim zidinama kaštela Kožljak

Sonja se prisjeća djetinjstva i vremena provedenog na Kožljaku, kamo je kod svojih rođaka odlazila svakom prilikom kada su to školske obaveze dozvoljavale. Mariova majka, gospođa Erminia Morsi bila je posljednja stanovnica ovog istarskog mjesta s povijesnim kaštelom na jugu Ćićarije. A ondje je, na brežuljku sa širokim pogledom na Čepićko polje, započela životna priča čovjeka koji će kasnije postati neizostavan dio opatijske turističke svakodnevice. Prisjećajući se razgovora koje su vodili tijekom godina, Sonja kaže kako je Mario uvijek bio raspoložen, rijetko je progovarao o teškim stvarima, iako ih u njegovu životu nije nedostajalo. Još kao dječak ostao je bez oca, pomorca, stradalog tijekom Drugog svjetskog rata. Odrastanje u poratnim godinama nije bilo jednostavno, no Mario nije pripadao ljudima koji su se žalili na sudbinu. Naprotiv, uvijek je nastojao pronaći razlog za osmijeh i nešto dobro čak i u najtežim okolnostima.

Nakon školovanja i prvih poslova stigao je u Opatiju, grad s kojim će ostati neraskidivo povezan. Iako je po struci bio stolar, poput mnogih mladih ljudi toga vremena sanjao je posao u turizmu. San mu se ostvario 1965. godine kada je postao pomoćni kupališni radnik na kupalištu Lido i tako je sve počelo…

Popravak Angioline 1981. god.

Mario je često pričao kako posao banjina nije bio samo posao. Gostima je trebalo pomoći, dočekati ih, saslušati, pronaći im mjesto na plaži, ponekad ih nasmijati, a ponekad s njima podijeliti i pokoju životnu priču. Vjerovao je da je pravi banjin istodobno domaćin, prijatelj i čovjek od povjerenja. Govorio je da se odnos između gosta i banjina ne može mjeriti iznajmljenim suncobranima, ligeštulima ili napojnicama, nego uspomenama koje ostaju nakon odlaska.

Dani provedeni na Lidu i nekadašnjem drvenom Jadranu (danas Angiolina) bili su česta tema razgovora. Prisjećao se legendarnih opatijskih banjina od kojih je učio zanat, ljudi koji su ga naučili da gost mora osjetiti kako je dobrodošao. Ustajali su prije svitanja kako bi pripremili plaže za prve kupače, a odlazili tek kada bi posljednji gosti napustili kupalište. Za njih turizam nije bio sezonski posao, nego način života.

Sonja se sjeća koliko je Mario bio ponosan na svoje zanimanje. Smatrao je da se dobar banjin mora znati sporazumjeti na stranim jezicima, ali i pružiti prvu pomoć, upravljati barkom i prije svega razumjeti ljude. Često je govorio da se gosti nisu promijenili, nego da se promijenio odnos prema njima. Vjerovao je da se turizam temelji na ljudima i da nijedna suvremena tehnologija ne može zamijeniti toplu riječ, poznato lice i osjećaj dobrodošlice.

Mario Valčić

I kada je morao otići s mjesta banjina, Mario je ostao vezan uz more i posao koji je volio. Najviše mu je bilo krivo što su s opatijskih plaža nestajali pravi banjini. Smatrao je da kupališta bez ljudi koji o njima brinu gube dio svoje duše. No, oni koji su ga poznavali znaju da je upravo on bio jedan od onih ljudi koji su toj duši davali oblik. Uvijek spreman pomoći, vedar, neposredan i otvoren, ostavljao je trag gdje god se pojavio. Takve se ljude ne pamti samo po poslu koji su radili nego po osjećaju koji su ostavljali među ljudima.

Danas uspomene na Marija čuvaju njegova obitelj, prijatelji, no i brojne Opatijke i Opatijci, kao i njihovi gosti – pamte neku priču, neki razgovor ili trenutak koji vrijedi sačuvati od zaborava. Sonja čuva one najstarije, još iz davnih dana na Kožljaku, a Opatija one novije, nastale uz more. Mario Valčić je bio dio vremena u kojem su se gostoprimstvo, prijateljstvo i predanost poslu podrazumijevali, a upravo zato njegovo ime ostaje upisano na popisu onih koji su obilježili život grada kojem su pripadali.

Arhiva N. TURINE – Mario Valčić, Bruno Mohorovičić, Boris Ivančić i Franko Černeka – Frenky u pauzi montiranja kabina na kupalištu Lido 1979. godine

Elena Vidović / List Opatija

Follow @PodUckun