[SUSRET S UMJETNICOM] Asia Kartash u jarkom svjetlu opatijskih boja

Asia Kartash – cvjetni motiv kao zaštitni znak

Premda je počela sa cvjetnim motivima, Asia je dolaskom u Hrvatsku svijet počela gledati drugim očima, kroz jedan sasvim novi spektar boja. Nametnuli su joj se i drugi motivi za koje nije bila niti svjesna da ima potencijala.

Asia Kartash, punim imenom i prezimenom Anastasia Kartashkova, ruska je likovna umjetnica koja je iz Moskve došla stvarati u naš kraj pred tri godine. Po struci filolog, obrazovana na Moskovskom državnom sveučilištu Lomonosov, godinama je radila kao direktorica marketinga, no, kako sama kaže, olovka nikad nije mogla mirovati u njezinoj ruci.

– Otkad znam za sebe slikam, premda nisam počela kao slikarica. Moja je pokojna majka oduvijek vidjela umjetnicu u meni i na samrtnoj me postelji zamolila da joj naslikam veliku sliku sa cvijećem. Ona ju je, naime, „vidjela“ u svome umu. Nisam bila sigurna imam li dovoljno vremena, pogotovo što nikad nisam radila cvijeće na velikom platnu. Kada je otišla, shvatila sam da sam pogriješila što nisam pokušala i stigla to napraviti za njezinoga života. Iza toga sam počela intenzivno slikati cvijeće i svaki put kada vidim prazno veliko platno, mislim da je namijenjeno slikanju cvijeća baš za nju.

Premda je počela sa cvjetnim motivima, Asia je dolaskom u Hrvatsku svijet počela gledati drugim očima, kroz jedan sasvim novi spektar boja. Nametnuli su joj se i drugi motivi za koje nije bila niti svjesna da ima potencijala. Tako je, za prijatelje, koristeći se jednom starom fotografijom, naslikala Lovran kakav je bio nekad, inspiraciju je našla i u Gorskom kotaru, a zaintrigiralo ju je, unatoč svim zamkama koje ono nosi, i slikanje morskih motiva.

– Sljedeći mi je izazov naslikati i Opatiju, no to namjeravam učiniti kada budem imala idealne svjetlosne uvjete! Najlakše radim kada me ljudi zamole da im nešto naslikam; to mi je najveća inspiracija. Baš sam zato puno svojih radova poklonila svojim prijateljima i žiteljima ovoga kraja – to mi predstavlja najveće zadovoljstvo.

Kada je Asijina prijateljica u Rusiji pokazala predsjedniku likovnog društva njezine radove, pohvalio je njihovu harmoniju i rekao da Asia mora postati članica njihovog društva u koje su je pozvali i kojemu je pristupila 2021. godine. U njezinom je likovnom formatiranju veliku ulogu odigrao i Igor Soldatenkov, profesor na moskovskoj Akademiji umjetnosti, a uspjela je prirediti čak i dvije izložbe. Nažalost, već 2022. godine je postalo jasno da se mora okušati negdje drugdje.

– Iz Rusije smo otišli jer pola moje obitelji, uključujući mog oca, živi u Ukrajini. Za mene, kao slikara, nije bilo moguće stvarati u zemlji koja ugrožava sigurnost moje obitelji s druge strane granice. Ja, kao Ruskinja, nisam mogla prihvatiti takvo stanje. Moj muž je stao na moju stranu jer, kao slikarica, moram živjeti u miru, a Opatija je bila mirna lokacija čak i za vrijeme rata u Hrvatskoj, tako da se ideja preseljenja baš u Opatiju nametnula sama od sebe. Jednostavno smo morali probati živjeti u miru uz more, okupani jarkom svjetlošću i bojama tijekom cijele godine, što mi omogućava da moje stvaranje dođe do punoga izražaja, u mirnom obiteljskom okruženju s mužem i djecom, pa čak i mojim ocem koji nam dolazi ovdje u posjete, premda i dalje živi u Kijevu.
Asia je trenutno u procesu primanja u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) te se nada da će od sljedeće godine moći učestvovati u izložbama u ovome kraju pa i šire. Već sada sprema sudjelovanje s dva rada na EXPO u Ljubljani, nakon čega ide izlagati i u Trst. Kod nas je u pregovorima s galerijom „Forma i boja“ u Rijeci, gdje je već bila izložila jednu sliku.

Dio opusa umjetnice koja je „prodisala“ u novom okruženju

– Slikam „iz glave“ – onako kako ja to osjećam i vidim svojim unutarnjim osjetilima. U svoje slike prenosim svoje osjećaje, a ne nužno ono što vidim očima. Ovdje vidim svijet u sjajnijim bojama nego u domovini, pa sam se počela baviti i drugim tehnikama, primjerice keramikom. Potrebno mi je i opuštanje, borba protiv stresa. Tu pomažu kineski kistovi – na njih jednostavno naneseš boju i „gladiš“ platno; čak i zatvorenih očiju; radiš što osjećaš. Svatko bi morao naći svoj „kineski kist“ kako bi se na neki način opustio te osjetio slobodu i harmoniju, harmonizirao se sa svijetom. To je posebno važno danas, kada svijet kao da kolabira i katkad je nemoguće razumjeti što se u stvari zbiva i što se može očekivati, kako od svijeta, tako i od ljudi.

Asia je u Opatiji i njezinoj okolici pronašla puno ljudi koji rade upravo na takvoj vrsti harmonije. Opatija je promijenila način na koji promatra svijet koji sada vidi u drugim bojama. Opatija joj je vrlo posebno mjesto, prvenstveno zbog sunca. Kada ono ljeti zalazi za Učkom, otvara se cijeli jedan spektar boja koji nije zasljepljujući, a dovoljno je svijetao.

– S ovakvim se spektrom boja još nisam susrela. Nadahnjuje me i pomaže mi shvatiti što ustvari tražim, zbog čega se odmah i osjećam bolje. S druge pak strane fascinira me arhitektura; te posebne male vile i duh koji još uvijek živi premda dolazi iz prošloga stoljeća, kada su Opatiju posjećivali mnogi umjetnici čijim se slikama i glazbi još uvijek divimo. Baš to me potiče na stvaranje, što je i cilj svakoga života. Stvoriti nešto za buduće generacije! Za početak, naslikati kamelije, simbol Opatije. Kako se radi o vrlo kompleksnom cvijeću, poput arhitekture, nisam ih nikada probala slikati. Stoga je baš to moj projekt za sljedeću godinu, nešto što moram učiniti za svoju Opatiju!

Piše: Aleksandar Vodopija
Snimio: Nikola Turina
Za: List Opatija

Follow @PodUckun