[SUSRETI] Maja Bačić, čuvarica vrijedne svjetske baštine

Maja „u akciji“ dok radi na održavanju predmeta iz stalnog postava Muzeja (Foto: Privatna arhiva)

Posao podrazumijeva puno istraživanja, a i konstantno usavršavanje. Naravno, riječ je o vrijednim artefaktima, pa za svaki potez postoji jasno definiran protokol. Nesumnjivo je da voli posao koji radi, a sve je zapravo počelo od „slučajnog“ sudjelovanja na radionici izrade violina u Češkoj.

Naša sugrađanka Maja Bačić odabrala je vrlo zanimljiv profesionalni put posvećen oživljavanju i očuvanju prošlosti kroz delikatan posao restauracije artefakata. Sa samo 29 godina, Maja iza sebe ima impresivno obrazovanje i pozamašno međunarodno iskustvo koje ju je oblikovalo u svestranu i posvećenu restauratoricu. Nakon što je završila osnovnu školu i Gimnaziju Eugena Kumičića u Opatiji, uputila se na Sveučilište u Dubrovniku, gdje je odabrala smjer drva na studiju konzervacije i restauracije. Svoje je znanje usavršavala kroz brojne studentske razmjene, od Ljubljane i Firence do portugalskog Tomara, stječući uvid u različite segmente ovog posla. Diplomirala je 2020. godine, u jeku pandemije, i premda je „novo normalno“ stopiralo gotovo sve projekte, Maja je bila uporna i dobila stažiranje u UNESCO-ovom Međunarodnom centru za podvodnu arheologiju u Zadru. Nakon odrađenog stažiranja, godinu i pol dana bila dio ekipe krovne malteške muzejske i baštinske ustanove Heritage Malta gdje je radila na odjelu za konzervaciju i restauraciju anorganskih materijala, a danas kao restaurator radi u jednom od najvažnijih svjetskih muzeja posvećenih islamskoj kulturnoj baštini – Muzeju islamske umjetnosti u Dohi, u Kataru.

– Ovdje imam prilike raditi na doista rijetkim i specifičnim artefaktima. Trenutno radim na staklenim predmetima iz ranog islamskog doba; danas sam radila na staklenoj žlici perzijskog porijekla iz 9.-10. stoljeća. Samo je oko pet žlica tog tipa sačuvano u cijelom svijetu. Neki od njih su predmeti o kojima sam ranije čitala ili učila tijekom studija, a danas imam prilike raditi na njima i doista sam uzbuđena zbog toga, iskreno kaže Maja pojašnjavajući kako svaki predmet ima svoju priču, a samim time i pristup restauraciji. Po prirodi je perfekcionist, pa u šali kaže kako bi, da se nju pita, vjerojatno još uvijek restaurirala prvi artefakt koji joj je došao na „tretman“ jer „uvijek se može bolje“. No, realnost je drukčija:

– U muzeju imamo jako puno eksponata i izložbi. Puno predmeta dolazi na posudbu, mnoge šaljemo drugim muzejima, pa smo često limitirani vremenom. Stoga je vrlo važno biti u stanju brzo procijeniti stanje eksponata i brzo donositi odluke: kojem predmetu posvetiti više vremena, a kada zanemariti nesavršenosti koje posjetitelji muzeja neće zamijetiti. Realno, kod restauracija ne postoje univerzalni odgovori, rijetko kada uopće postoje savršena rješenja, jer pristup ovisi o čitavom nizu parametara: veličini predmeta, materijalu od kojih je načinjen, njegovom stanju, vrsti oštećenja, namjeni – hoće li biti izložen u muzeju ili pohranjen u depou, hoće li putovati, biti u (ne) kontroliranim uvjetima… Imam veliku sreću što sam kroz školovanje i posao upoznala puno divnih ljudi koje mogu nazvati kad naiđemo na nedoumice.

Posao podrazumijeva puno istraživanja, a i konstantno usavršavanje. Naravno, riječ je o vrijednim artefaktima, pa za svaki potez postoji jasno definiran protokol. Nesumnjivo je da voli posao koji radi, a sve je zapravo počelo od „slučajnog“ sudjelovanja na radionici izrade violina u Češkoj.

– Još u djetinjstvu sam otkrila da volim praktičan rad. Voljela sam raditi „s rukama“, pogotovo farbati zidove, čak sam se jednom razljutila na roditelje kad su zvali majstora da oliči sobu, jer sam ja to htjela napraviti! Mislim da još nisam ni u školu išla tada… Tijekom osnovne i na početku srednje škole sam bila „na sto strana“, mislila sam da ću upisati slikarstvo, ali istovremeno su me privlačile i egzaktne znanosti. U gimnaziji sam bila aktivna u školskim sekcijama i volonterskim projektima, između ostalog i u Udruzi „CRTA“ koju je vodila prof. Mira Verunica i koja nam je omogućila sudjelovanje na inozemnim radionicama i razmjenama učenika. U drugom razredu me nekako zaobišla informacija o ljetnim kampovima, pa sam kasnila na prijave i mogla sam birati između bicikliranja u Italiji i izrade violina i gitara u Češkoj. Prijavila sam se na zadnje slobodno mjesto na radionici u Češkoj. Tamo sam izradila violinu, zaljubila se u rad s drvom i nakon toga nisam mogla dočekati da prođu još te dvije godine gimnazije kako bih upisala restauraciju, smjer drvo! K tome, sestrična mi je studirala konzervaciju u Udinama, pa je i to bio dodatni „vjetar u leđa“ mojoj odluci, zaključila je Maja.

Kaže kako je bila živahno dijete i nikad nije mogla biti na miru. Takva je i danas, u stalnoj potrazi za novim izazovima i usavršavanjem. Navikla je putovati i prilagođavati se novim sredinama, ali ipak kaže kako joj je dobro došla katarska zima. Prevedeno – to znači da se u Dohi temperatura spustila na ugodnih 26 stupnjeva, pa se Katarci, a s njima i naša Maja vesele početku sezone događanja na otvorenom, kojih tijekom vrele ljetne sezone ima značajno manje. No, ono čemu se još više veseli je godišnji odmor i posjet rodnoj Opatiji odjevenoj u adventsko ruho.

Iz „Lista Opatija“

Follow @PodUckun