Tončić Petešić na daskama Gradskog kazališta lutaka u Rijeci
Autor: Marina Pauletić 02.06.2023
Ova topla priča u stihovima, puna humora i čakavskih arhaičnih riječi osvojila je male i velike čakavce, jer istinska dječja književnost nije samo za djecu.
Rijeka - Slikovnica Tončić Petešić, pisana na čakavskom narječju i na liburnijskomu ekavskomu dijalektu, objavljena je prije šest godina i već je postala, na neki način, klasik čakavske dječje književnosti. Autorica teksta je Vjekolsva Jurdana, a ilustracije potpisuje Radovan Kunić. Slikovnica govori o jednomu petešiću pred kojem je ne baš laka zadaća odrastanja. Njegov otac Zvane Peteh podučava ga što treba napraviti kada susretne lisicu – tu najveću opasnost u njegovu životu, a Tončić je dijete koje sluša svoje roditelje i zato će postati Tone Peteh – jak, uspješan i pametan petešina.
Ova topla priča u stihovima, puna humora i čakavskih arhaičnih riječi osvojila je male i velike čakavce, jer istinska dječja književnost nije samo za djecu. To je literatura i za velike i za male. Možda su upravo radi toga u riječkom Gradskom kazalištu lutaka odlučili da Tončića postave i na pozornicu. Tako da su se premjerne predstave već mogle i pogledati prošli petak i subotu, a reprize su najavljene za devetoga i desetoga lipnja u Rijeci, u kazalištu, i na šestoga srpnja u Velom Lošinju, na otvorenom, pred crkvom Sv. Antona.
Tončića je za pozornicu pripremila Vedrana Balen Spinčić, redatelj je Serđo Dlačić, a glavni glumac Alex Đaković. Što drugo ostaje već da vam preporučamo da odvedete vašu djecu (ako već niste) na ovu predstavu koja na poseban način afirmira našu čakavštinu. Bit ćete prezadovoljni, i mladi i stari čakavci, ma i oni što su nečakavci. To poručuje i autorica Vjekoslava Jurdana, poznata poetesa, s ovim riječima: „Naši ljudi već jako dobro poznaju Tončića Petešića i ovu slikovnicu. On je odavno postao dio naših obitelji, kućni prijatelj te ćemo ga sada moći vidjeti i na pozornici gdje će dobiti svoj glas i svoje društvo…Djeca će vidjeti kako biti velik nije lak zadatak, kako trebaju slušati svoje roditelje, ali i kako riješiti neki problem“. A se to uz naše ča, naš aš i naše zač. Zar nešto može biti bolje i plemenitije od toga?
