[OPATIJSKI VREMEPLOV] Košarka na krilima entuzijazma

Autor: Portal Poduckun 13.01.2024

Na ovoj namjerno odabranoj slici su većinom košarkaši i hakleri koji su svakodnevno opsjedali opatijsko „Gorovo“ – sjede slijeva na desno: Tomislav Urbić (Tomo), Nikola Kunić (Jack), Branko Vukušić (Pipo), Đorđe Pantović (Đoko), Radovan Gregorović, Branko Pizzul (Pic), Željko Plavljanić (Plavi), nepoznati; stoji: Đorđe Munjas (Đukica); čuče: Vlado Veljačić, Rudi Mozetić. Vrijeme nepoznato – možda 1968. g. Đoko (hvala ti na slici) navodi da je za njega ipak „Bunje“ bio najbolji jer je igrao borbeno, maštovito i duhovito.

A sve je počelo sredinom pedesetih kao sekcija DTO „Partizan“ Opatija koja je svojom upornošću izvolijevala opstanak i napredak.

I to je moguće, da u Opatiji košarka koja je šezdesetih i sedamdesetih zarazila i okupirala većinu opatijskih mladića, a bome i djevojaka, danas više kao klub skoro pa ne djeluje. Pa u čemu je problem, budući da interes uvijek postoji? Ah da, ne postoji osoba koja je dobar animator, organizator, prijatelj, autoritet, pedagog.... Dakle, osoba u kojoj su objedinjene sve spomenute komponente. Jednostavno nema istinskog zaljubljenika u košarku – nema Marka Zoričića i rijetkih njemu sličnih. Markov forte je bio da nema grijanja klupe jer svi moraju igrati, pa i oni koji su svojom nespretnošću ponekad slučajno gađali vlastiti koš. Da bi zadržao sve zainteresirane na okupu, formirana je druga ekipa „Mladost“, a kasnije i treća „Liburnija“. Po tom Markovom receptu svi su dobili priliku igrati i osjetiti čari košarke.

A sve je počelo sredinom pedesetih kao sekcija DTO „Partizan“ Opatija koja je svojom upornošću izvolijevala opstanak i napredak. Tako na jednom sastanku s Upravom (3. 11. 1960. g. – izvod iz zapisnika) istupa omladinac Darko Lenac: „Zanima me kakve su namjere Uprave u vezi sekcije Košarkaša. Misli li nam pružiti uvjete za rad... trebalo bi početi sistematski raditi... potrebni su nam lopta i da se montira drugi koš u dvorani. Namjeravamo li urediti igralište iza zgrade.... moglo bi poslužiti i za košarku, i rukomet, i odbojku, kao i za razne sletske vježbe. Članovi su voljni da dobrovoljnim radom pomognu“.

U raspravu se uključio i član Uprave, drug Visković: „Ukoliko se stvarno počne sistematski raditi, obećajemo da ćemo već sutra nabaviti loptu. Gledat ćemo da se i taj koš nekako namjesti“.

Jedna digresija ili malo opažanje na ono „jedna lopta i jedan koš“ što govori o vremenu neimaštine i skromnosti, inicijativi i želji mladeži da se nešto pokrene pa zorno daje sliku zavidnog moralnog stanja mladeži. Danas lopta, koš i tabla ne predstavljaju problem, ali je nestao interes za košarku. Kako to, kako to?

Susret dvaju Partizana

Jednu od prvih sustavno organiziranih generacija većinom su činili dečki ne baš košarkaške visine (Zoričić, Veselinović, Sinčić, Lah, Gržinić, Picul...), ali su igrali zavidnu košarku uz one tzv. visoke (Milošević, Cenov, Stojanović, pa i Jeličić). Prva službena utakmica opatijskih košarkaša odigrana je u Rijeci u dvorani „Partizana Sušak“ (negdje 1962. – 63. godine), a sastali su se „Partizan Sušak” i „Partizan Opatija“. Od sportske opreme, u tim skromnim vremenima, bilo je važno da su majice jednoobrazne s brojevima, a za ostatak odjeće i obuće brinuli su igrači sami. Marko pamti jedan događaj iz tog susreta gdje je Duško Jeličić imao problema s tenisicama koje su ga žuljale pa je cijelo drugo poluvrijeme odigrao bosonog, što je danas nezamislivo, a i suci to ne bi dozvolili.

Sve domaće utakmice su se odigravale na malom igralištu „Gorova“ gdje su bili postavljeni fiksni koševi. Već sredinom sedamdesetih susreti su se, nametnuti pravilima ograničenog napada, odigravali na velikom igralištu. Pred susret je najprije trebalo postaviti semafore, koji signaliziraju istek vremena za napad, pa navlačiti dvije konstrukcije s košem fiksirane betonskim blokovima i po završetku ih ponovo vratiti u stranu. Tehničku službu su uvijek složno obavljali domaći igrači.

Na slavnom, uvijek rado spominjanom, neprežaljenom opatijskom „Gorovu“ pred košarkaški susret obično bi okupljanje domaćih igrača započinjalo nekih sat vremena prije zakazanog susreta. Pred taj važan početak već su zidić i tribina kod sjevernog koša bili skoro popunjeni uz još nešto stajača kod istočne aut-linije. Namjerni i slučajni prolaznici stajali bi uz vanjski dio velike žičane ograde. Neki su promatrači bili trbuhom oslonjeni na žičanu ogradu, a neki visoko uzdignutih ruku grčevito se prstima držali za tu ogradu, kao zarobljeni u nekom logoru, pa umjesto slobode promatraju košarkaški susret.

Najprije klupe, onda igra!

Neposredno pred susret trener domaće ekipe, umjesto da još jednom naglasi dogovorenu strategiju igre i da ključne upute pojedincima, troši dragocjeno vrijeme i tek uspijeva koordinirati raspodjelom igrača kako bi složno donijeli klupe za rezervne igrače, zapisnički stol i stolice. Sav taj važan sjedeći dekor je postavljen do ispod velike akacije na zapadnom dijelu prema boćariji i to sve za one zapisničare, delegate i mjerioce vremena koji čine susret važnim jer sve bilježe, a ponekad na sitno potkradaju sekunde i rješavaju cijeli tijek susreta. Naravno, ne bez znanja sudačkog para jer njihova je odluka ipak konačna. Spomenuta krošnjasta akacija bi ljeti na vrućem asfaltu bila oaza i spas igračima na kratko potrebnom predahu do idućeg nastavka hakla. Uzbuđenje pred susret raste dok trenerove opetovane upute glase: „Donesite još dvije stolice i jednu manju klupicu iz ženske svlačionice“. Sve je spremno. Još koja minuta do početka, kako bi igrači osjetili loptu ili je dvokorakom uputili prema košu. Za zapisničkim stolom još se provjerava točnost popisa igrača i njihovih brojeva, a neki baš zbog pogrešnih brojeva moraju razmijeniti gornji dio dresova. Sudački par koristi doletjelu loptu uputiti na koš uz prethodnu skladnu lijenu gestu tijelom da potvrde umijeće košarkaškog znanja te ne bi li pojačali autoritet suđenja. Ekipe u koloni onih kratkih desetak metara trčeći dolaze do centra igrališta i glasno se pozdravljaju s „Tri put zdravo za protivnika“, rukuju se i slijedi podbacivanje lopte. Konačno početak.

Danas je taj početak cijela koreografirana predstava upotpunjena plesnim insertima izazovnih plesačica. Igrači istrčavaju pojedinačno popraćeni snopom svjetla u zamračenoj dvorani uz pojačano odabranu pompoznu glazbu i glasnu najavu svakog nadolazećeg igrača prezimenom koji se snažnim pljeskom dlanovima dodiruju u znak pozdrava i bodrenja kao da se do tada nikad nisu vidjeli. Može bit da i to doživimo jednom u Opatiji, ali s opatijskim košarkašima.

[OPATIJSKI VREMEPLOV] Bikeri opatijskog podneblja

Piše: Dragan Kinkela / List Opatija

Više sa portala poduckun.net ...