Tjedan Crvenog križa: Moja volonterska priča – Jelica Lukenda Matulja

Do sada su s nama priče podijelili – Suzi Petričić, Mario Stipanović i Lovro Kostelić.

Opatija – Tjedan Crvenog križa obilježava se od 8. do 15. svibnja. Iako ove godine zbog epidemije koronavirusa neće biti tradicionalnih programa obilježavanja na otvorenom, raznih susreta i druženja, Crveni križ želi izraziti duboku zahvalnost volonterima koji već više od dva mjeseca neumorno pružaju podršku svim ljudima u potrebi. U suradnji s portalom PodUckun.net, Gradsko društvo Crvenog križa Opatija svakog dana donosi priču nekog od svojih volontera, koji su iznijeli iskustva volontiranja tijekom epidemije koronavirusa, ali i motive koji su ih potaknuli da se prijave za volontiranje te razmišljanja o doprinosu volontera zajednici.

Jelica Lukenda-Matulja, zdravstvena voditeljica Dječjeg vrtića Opatija

Jelica Lukenda Matulja

Kada je donesena odluka da zbog pandemije koronavirusa s radom prestaju svi vrtići u Republici Hrvatskoj, ostala sam kod kuće. Kao zdravstveni djelatnik imala sam potrebu da doprinesem i pomognem zajednici u kojoj radim i živim te sam se javila ravnateljici GDCK Opatija Đani Pahor i ponudila svoje usluge. Ona mi je predložila da preuzmem dežurstvo u Call centru i tako se nastavila moja suradnja s Crvenim križem, koja datira još iz „normalnog“ vremena. Koliko je teško biti odvojen od bliskih i općenito izbjegavati socijalni kontakt te morati razmišljati o svakom postupku u obavljanju rutinskih dnevnih radnji, nisam mogla ni slutiti dok se nisam, kao i većina stanovnika naše planete, našla u ovoj situaciji. Najobičniji odlazak u nabavku namirnica pretvorio se u pustolovinu za koju je potrebno puno vremena – dugotrajno čekanje u redu za ulazak u trgovinu, održavanje razmaka kod štandova voća i povrća, razmak na blagajni…, kao i promišljanja o svakoj najbanalnijoj kretnji – dezinficiraj ruke kod ulaska, navuci-svuci rukavice i masku, izuj se pred vratima, operi-dezinficiraj…, ali i održavanje dobrog psiho-fizičkog zdravlja. Pomisao da ljudi starije životne dobi, koji još od ranije imaju problema sa zdravljem i nisu u „predobroj“ fizičkoj kondiciji, trebaju prolaziti sve gore navedeno, doveo me do zaključka da i najmanji udjel u pomoći oko toga nije beznačajan te nekome može puno pomoći. Omogućiti nekome da ne ostane bez lijekova o kojima mu ovisi zdravlje, a djeca i bliži članovi obitelji nisu u mogućnosti pomoći im zbog ograničenog kretanja, još je jedno hvalevrijedno djelo volontera i vrijednih djelatnika Crvenog križa.  Čovjek u izolaciji ili samoizolaciji, kojeg osim straha od bolesti, muči i osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti, iskazuje veliku zahvalnost za uslugu ljudi „s druge strane vrata“. Srećom nikada nisam iskusila zatvor ili samicu, ali mi ovih dana često padaju na um! Ponekad se javljaju i oni kojima je dovoljna samo ljudska riječ, iako je uvod u naš razgovor fraza „… znam da mi ne možete pomoći…“.  Takvi na mene ostavljaju najdublji trag, jer baš njima imam želju pomoći, barem razgovorom. Moram spomenuti i drugu stranu ljudskog karaktera, koja se srećom rjeđe javlja, a to je banalna potreba koja mora biti zadovoljena „Sad i odmah“! Bez odgađanja! Srećom, rijetko se sreće, ali dugoročno ostavlja gorak okus na savjesti i potrebu da čovjek preispituje svoje postupke. Mene ohrabruje spoznaja koliko ljudi ima potrebu da pomogne kada je čovjeku najpotrebnije, koliko se i sama dobro osjećam kada znam da jednoga dana i ja mogu računati na sve ove mlade koji daruju sebe i svoje vrijeme da potrebitima budu od pomoći. Sada je vrijeme da svi zajedno spoznamo da nismo toliko otuđeni koliko to stalno naglašavamo u svakodnevnoj bujici života. I ovo će proći, ali niti jedan virus ne može biti jači od iskonske dobrote koja je utisnuta u ljudskom genu i ponosna sam što sam i ja kap u ovom moru dobrote.

Tjedan Crvenog križa: Moja volonterska priča – Mario Stipanović i Suzi Petričić

error: Content is protected !!