Tjedni retrovizor

kastav_snijeg_2017_loza_01

Ovog puta odlučio sam ništa sam ne odlučivati, već odluku prepustiti čitateljima. Tako sam u ovotjedni retrovizor uvrstio tri najčitanija teksta prošlog tjedna (kojima je, doduše, u čitanosti konkurirao i Pust sa svim svojim najavama, ali o tome ćemo imati prilike pisati u narednim tjednima).

Pa eto što ste izabrali svojim klikovima.

– Čista desetka
You’re simply the best,
Better than all the rest…
(Tina Turner)

Krenuli smo s novom rubrikom, posvećenom izboru najboljih stvari u raznim kategorijama, a počeli smo s onime što je obilježilo život u Opatiji – turizmom, odnosno, konkretnije: hotelima. Iskoristili smo komentare i ocjene opatijskih hotela na stranici TripAdvisor kako bismo dobili sliku o tome što se turistima sviđa, a što im smeta u hotelima, te koji objekt ima najbolji omjer ovog prvog u odnosu na ono potonje. Ispalo je da je to hotel Miramar, iza kojeg su se smjestili Ambasador i Milenij.

Ovo kratko istraživanje donijelo je još neke zanimljive uvide, a to je prije svega da većina hotelijera zanemaruje komunikaciju s gostima putem TripAdvisora i sličnih stranica, iako internetski buking ima sve značajniju ulogu u uspjehu svih oblika turističkog smještaja, a osobito hotela. Razlika između pozitivne i negativne kritike može značiti razliku između ”plusa” i ”minusa” u prihodima, a razlika između komunikacije s nezadovoljnim gostom i ignoriranja može značiti razliku između pozitivne i negativne kritike…

– Sve je bijelo, bijelo…
The lights are turned way down low,
Let it snow, let it snow, let it snow.
(Vaughn Monroe)

Lijepo je vidjeti da u svijetu premreženom cinizmom i rezignacijom, u kojem nas je bombardiranje svim mogućim vijestima iz svih mogućih izvora dovelo do ravnodušnog primanja svake informacije bez neke osobite reakcije (ne, lajk se ne broji), još uvijek postoje medijske objave koje mogu izazvati veliki interes, čuđenje i nevjericu, te zadovoljstvo ili ojađenost među čitateljima.

Pa makar te vijesti bile o snijegu usred siječnja.

– 32
Pijan šetam gradom,
sporo gazim cestom,
tiho upadam u ‘bas’.
Sjedam pored žene,
kao pored sjene,
šole nježno daje gas.
(Belfast Food)

Da nije onog detalja o šoferu koji nježno daje gas, jer takvi nisu vozili na ovoj liniji, mogla je ova pjesma grupe Belfast Food biti i o – trizduji. O noćnim izlascima, o novim poznanstvima (tko još nije upoznao ženu-sjenu, nije živio), o vožnji kultnom autobusnom linijom koja u jednom smjeru ide puna veselih partijanera ruku punih alkohola, a natrag puna umornih, ali zadovoljnih lica krvi pune alkohola.

A možda opet i bude pjesma upravo o tome, pa ”neki novi klinci” neće morati sa sjetom uzahnuti kako ”nije vrijeme još za nas”.

Davor Žic / PodUčkun.net

error: Content is protected !!